Uredi
Čemu ovakav naslov, pitaš se, čitatelju? Pa iskren odgovor bio bi-NE ZNAM.Ne znam jer ne želim znati, ili sam jednostavno toliko glup da ne vidim to što me zanima?I to ne znam. Kao da mi je mozak podijeljen na dvije zaraćene i međusobno isključive strane.
Evo, dat ću ti primjer-
Kako se osjećaš?
Ne znam.
Zašto se tako,kako god to bilo,osjećaš?
Ne znam.
Jesi li zbunjen nekim nedavnim događajem?
Ne znam.
Jesi li ljut, ili tužan?
Ne znam. - i tako u nedogled.
Sigurno te zanima, čitatelju, koji mi je vrag da pišem ovakve gluposti?
Ne, neću ti opet odgovoriti isto, jer ovaj put naslućujem čemu ovo sve. Ne zamjeri sirotom autoru što ovaj težak put nastavlja ovako nedorečeno, ali neke stvari valja ostaviti i za kasnije.
Napose ovakve prirode.
Kakve prirode, pitaš se?
Psihoproblematične prirode, naturalizirane podvojene ličnosti, čije samo postojanje dovodi u pitanje humanost i suosjećajnost samog stvoritelja nečeg takvog, koji je, po svemu sudeći, vrlo bolestan čovjek. Ili, nije. Možda je samo malčice izgubljen u vremensko-prostornom kontinuumu, koji je pokazao tenzije da u svojem vrtlogu taloži razne vremenske otpatke, pa tako i njegovu kreaciju.
Samokritika? pitat ćeš.
Ne, nije. Sva sreća,to je samo zapažanje koje me dovodi do ludila, beskrajnog i bolesno bijelog poput Sibira, ukalupljenog poput Britanije, i nedostižnog poput mirne savjesti.Zašto bijelog i ukalupljenog, i kakve vražje veze savjest ima s tim?
1.) Zato, jer takve slike ostaju u mojoj glavi, kad Paranoični slikar poveče svojim kistom ludila, ispunjavajući platno svakojakim pizdarijama koje inače ne krote i ne sputavaju moj um. Moj modus operandi, da tako kažem.
2.) Takve, što njena priroda nalaže nedostižnost običnom smrtniku, koji uz pomoć svojih želja i potreba, ponekad nesvjesno, prlja i ocrnjuje njezinu bjelinu. Kao i slikarsko platno, gdje se trebaju nalaziti samo lijepe i oku ugodne stvari, a nemali broj puta naletiš, čitatelju, na takvu žvrljotinu, da ti se Bog smiluje!
I što sad, pitaš se, dok čitaš osobna razmišljanja jednog putnika, koji je svoj štap zamijenio kormilom, cipele za hodanje čizmama, kabanicu i šešir za kaput i vjetar u kosi, te se sad šepuri kao kakav paun sa vunenim repom, krijestom od tamno smeđe kose i krunom nebeskih hirova koje nazivaju vjetrom?
Ne znam, glasi odgovor, koji je, ne začudno, očekivan. Jer, da je imalo drukčiji, ne bi me tjerao na putovanja i zgode, na pisanje ovih dnevnika, i na kraju,
na postojanje.
Pretplati se na:
Objavi komentare (Atom)
3 komentara:
burno razdoblje za sve... but keep a weather eye on the horizon. ;)
...ne znam mi je proklet izraz jer svaki takav odgovor na postavljeno pitanje sa sobom vuče još više pitanja na koja različita lica moje ličnosti pokušavaju odgovoriti i onda se sukobljavaju i u nemogućnosti su dogovoriti se što je najbolje za sve pa se onda zemaljski ja odlučuje za ne znam...neki ljudi ne bi ni razumjeli ono o čemu bi govorio kada bi eventualno progovorio pa je jednostavnije uzvratti tim riječima...
...i sada samo par riječi:TI SI PISAC i točka.
...ne trebaš dvojiti oko toga...
...a ja sada zahtjevam svoju duznost,ulogu,posao kako god želiš koje si mi obećao udjeliti...
Previše razmišljaš.
Ali tko sam ja da ti to kažem? Po tom smo pitanju isti. I tuđi komentari ti sve govore.
Objavi komentar