Dorall i ona

Dragi Villeine,

Pušten sam iz jebene bolnice, nakon dva (2!) mjeseca stroge dijete i svih lijekova koje narodna i učena medicina poznaju. Poludio sam, naravno. Kao da je to nešto novo, reći ćeš. I imat ćeš pravo.

Prvo što sam učinio, bilo je da se raspitam za posadu. Pa sam navratio do prve krčme u luci, pod imenom ''Topnik''. Tamo sam naišao na cjelokupnu preživjelu posadu. Luq i Rocko su igrali pikado, dok su Koma i Capo popili, kako oni to kažu, Kišu Isusovu.

Bučno su reagirali kad su me ugledali, i razočarano izvrijeđali antibiotike zbog kojih ne mogu s njima nazdraviti. Cordi mi se rasplakao na ramenu, buncajući o ''Kralju'' koji je uništen. Upitno sam pogledao Rocka, koji je dobacio nešto poput ''Pusti ga, sere bezveze kad je pijan''.

Od Luqa sam saznao da je brod na remontu, i tako će ostati još mjesec dana. Oštećenja su teška, dodao je i pokazao mi službeni izvještaj admirala Flote.

Znam, odgovorih mu, te mu ostavih upute za narednih mjesec dana. Dao sam im mogućnost izbora, mogu ostati u garnizonu ili otići kući dok ih ne pozovem da se jave na dužnost. Luq mi je rekao da će on to srediti, da se ne brinem, i sve to što ti prvi časnici kažu kad im povjeriš neki zadatak.

Izašao sam van. TU je počelo sve zbog čega ti pišem ovo pismo, koje će biti poduže od uobičajenog.

Lijep dan, oko 10 ujutro, sunce u povojima jesenje izmaglice i pjev slavuja koji uporno oponašaju staccato iz ''Singing in the rain'' sa Genom Kellyem. Sve u svemu, dan za pamćenje.

Prošetao sam po gradu, odlučivši kupiti nešto odjeće, jer sam bio u svojoj poderanoj uniformi.

Ušao sam u dućan, odabravši smeđe tvid odijelo, crni kaput i cipele za šetnju. Kao pravi gospodin, nema šta. Ušao sam i u obljižnju knjižaru, gdje mi je za oko zapeo rijedak primjerak ''Na dan poput ovog'' Richarda Graysona.
Kupio sam ga, jer je simbolikom vezan za baš taj, današnji dan.

Ušao sam u bar, koji je odisao jednim od onih boemskih atmosfera.
Mnogo dima i alkohola, jazz i blues na starom gramofonu, barmen širine omanjeg tegljača i kronični pijanci-pustolovi za šankom.
Naručio sam konjak, i sjeo da pročitam knjigu.
Tad sam ju ugledao.


Sjedila je za stolom preko puta mojeg, vitkih nogu u elegantnim cipelama i dugom suknjom boje cimeta.

Imala je kaput tamno žute boje, kestenjasta kosa prosipala se po ramenima u valovima beskrajnog slapa.

Pogledala me svojim smeđim očima, i nasmiješila se.

Ja sam pozvao barmena, rekavši da odnese piće za njen stol.


Uskoro sam i sam sebe odnio za njen stol. Nagnula je glavu u gesti koja je dobravala da sjednem.

-Arthur Constantyne.-rekoh, pružajući ruku.
-Martynne.-ona odgovori, stavljajući svoju bijelu ruku u moju. Prislonih usne na cjelov, kao znak pristojnosti.
-Vi ste kapetan ''Kralja'', zar ne? Vidjela sam vašu sliku u novinama kad ste dolazili.
-Oh, molim vas, Arthur. Nisam navikao na formalnosti kad su u pitanju tako lijepe dame poput vas.
-Laskaš mi, Arthure. I ide ti.-primijetila je uz smiješak.- Jesi li za šetnju?
-Naravno, ukoliko me nećete smatrati samo dodatkom poput kišobrana ili šešira.
-Na TI smo, sjećaš se? Molim te, zovi me Martynne.

Izišli smo na ulicu, i krenuli prema rivi. Dorall je grad na moru, jedan od rijetkih koji su svoje stare zidine iskoristili kao turističku atrakciju. Na samoj rivi nalazi se Sveučilište, za koje kažu da ima najljepši pogled na zalazak sunca u Kandrahu.

Gledao sam stare gradske zgrade, sivo-bijeli kamen koji je izgradio čitavu kulturu tornjeva i zvonika. Kafiće i zlatarne koji su se ugnijezdili u podnožju velikih i skupih zgrada, zalagaonice i sumnjive veže koje su uokvirivale uličice i zakutke oko starijih dijelova grada.

Njezin otac je bio vlasnik tvornice tkanine, koja mu je donosila zaradu i ugled.
Ona nije voljela društvo u kojem su se kretale njezine prijateljice i vršnjakinje, takozvane klubove i plesnjake. Preferirala je osamljenija, manje poznata mjesta, prirodu i knjige.

Jako me podsjetila na nas dvojicu, prije Akademije i brodova.
Šetnje, filozofiranje, memoari i beskrajne kave... Privukla me inteligencijom i željom za razgovorom, sam način na koji je hodala i kretala se, zračio je gracioznošću i finoćom. A opet, bilo je u njoj duha koji je gorio žarom za znanjem i naprezanjem sivih stanica.

U šetnji mi je prošao dan. I odlučio sam se zaputitit u hotel, iznajmiti sobu sa pogledom na more i opustiti se kao nikad do tad.

To sam i učinio.

Negdje u snu, čuo sam kucanje. Otišao sam do vrata i otvorio. Ušla je, ostavljajući mnogo toga upitnog viseći u zraku. Kad sam ju htio upitati što radi ovdje, ušutkala me na njabolji mogući način. Proveli smo nezaboravnu noć zajedno. Nakon bolničkih plahti i hladnog gipsa, toplina tijela bila je naprosto preporod. Ne sjećam se kad sam zaspao, ali buđenje je bilo kao u filmu.

Topao zrak omotao me u svoj pokrivač, a sunčane zrake igrale su lovice sa zavjesama kraj otvorenog prozora. Miris kave i doručka natjerao me da otvorim oči.

Ona je stajala kraj prozora, u bijeloj spavaćici, okupana svjetlom i mirisom mora. Kao slika, stajala je nepomično.

-Dobro jutro, kapetane.-nasmiješila se, prilazeći mi.
-Dobro jutro.-odgovorih pospano. Utisnula mi je poljubac na usne, kao odgovor na moje neizgovoreno ''Jesi li stvarna?''

Sjeli smo za stol na balkonu, uz kavu i tost. Upalio sam cigaretu, i otpuhnuo dim. Gledala me zaljubljenim pogledom, ne skidajući oči s mene. Uzvratio sma joj pogled, a ona se zacrvenila.

Ponašali smo se kao djeca, neko vrijeme tako šuteći.

Dok ovo pišem, još ležim u njenom zagrljaju.

Nadam se da i ti možeš isto, stari moj.
S poštovanjem,

Arthur Constantyne