Tiho plove moje čežnje

Dragi Villeine,
Sjedim na balkonu svoje hotelske sobe, gledam pučinu, bijela jedra naspram indigo plave pozadine, sa uljezima u liku otoka zeleno-smeđe boje, koji kao okvir određuju granicu mog pogleda, moje mašte.
Dim cigarete postojano se, i u neprekinutom nizu uzdiže, da bi se u visini očiju zapleo u nerazmrsivo klupko čiji konci nestaju na toplom zraku bez povjetarca.
Taj dim podsjetio me na dom.

Nemoguće je u dvjesto-tristo metara, koliko je potrebno od lokalne krčme do kuće, spriječiti cigaretu da potpuno izgori. Nemam ništa protiv njenog gorenja, sve dok je moguće povući više od dva dima prije nego dogori i postane čik. Ali, ne u Tarantu.
Posebno u ovim mjesecima, neposredno nakon Božića, kad sunce sija, ali sjeverac nemilice grize sve što se nadobudno, i zavarano tim istim suncem, nađe vani nezaštićeno dugim rukavima ili vunom.

Vidim i nebo nad gradom.
Masivne bijele tvrđave koje postojano plove, ne mareći za smrtnike koji uzdižu pogled ne bi li uhvatili koji oblak zanimljivog izgleda. Djeluju kao nesavladive prepreke, povezane i čvrste, ali svaki aeronautičar zna da su to samo priviđenja.
Oblaci nad rodnim gradom posljednji su pratioci na odlasku. Oni su zadnji stisak ruke dobrih prijatelja, posljednji bratski zagrljaj, zadnje riječi majke koja ti želi uspješan povratak.
Oni su i prvi koji te prepoznaju na povratku, kao i Odiseja njegov pas.
Kao da ti govore: Uđi, odmori se, stigao si kući.

Nostalgija me nagriza iznutra, kao i svakog sjevernjaka kad dođe na jug, i nakon one prve opijenosti, mamuran ali trijezan ustaje, i shvaća. Polako mu se čežnja probija kroz barijere alkoholnih izmaglica, i dovodi ga do ludila.

Ona je otišla u grad, kupuje stvari za put koji još dugo neće uslijediti.
Potpuno sam, i polako, kao da mi se ne da, odgađam objašnjenje da neću ostati. Ako želi biti samnom, morat će u Tarant. Jer ja se vraćam. Javit ću majci da pošalje brata do Doralla.
Dovest će ''Hobbita'', i zaplovit ću k domu.
''Kralj'' će sa remonta biti dopremljen izravno u Tarant, jer ja nemam još mjesec dana jake i duge živce.

Kažu da postoji ptica koja se izliježe iz jajeta samo kako bi poživjela dovoljno dugo da nađe grm koji obiluje dugim i oštrim bodljama. Tad se uvlači u njega, i dok ju trnje ubija i zabija se u tijelo i kosti, ona pjeva svoju prvu i posljednju pjesmu. Ta je pjesma najljepša i najtužnija na svijetu.
Ja znam jednu ljepšu, ali i tužniju.
Kad srce zapjeva i tuguje za domom, kad ti ne da spavati, ni jesti ni piti, ne da ti disati.

To je pjesma na koju ja trenutno plešem. Kao u Priči sa zapadne strane, dobri i loši momci zaplesat će jedan od svojih vratolomnih zajedničkih plesova, tren prije nego izvuku pištolje i međusobno se poubijaju.
Znaš taj osjećaj, zar ne?

Arthur Constantyne.