Živimo u snu

Dragi Villeine,
Nemam ti što reći a da iz svake rečenice ne pršti sreća, i mir, koji sam napokon pronašao.
Uživam u Dorallu, šetajući tako gradom, kupujući trice i kućine, i sve ono što ti se u datom trenutku čini prijeko potrebnim, ako za ništa drugo, onda da ti popravi dan. I tako sam kupio jednu sliku, koja me navela da se sjetim Taranta. I tebe, i M.-a.

Sav tako zbigecan, ošišan i obrijan, sa šestomjesečnom plaćom u džepu, i ljepoticom pod rukom, ušetao sam u antikvarijat. Između pregršt prastarih stvari, pronašao sam nekoliko zanimljivih.
Sjećaš li se onog Valerija (valerije.blog.hr),
tipa koji je tvrdio da poznaje moju tetku, ali ispalo je da je to jedna sasvim drukčija tetka, jednog sasvim drukčijeg Arthura? Našao sam pismo koje je dobio od onog ruskog zarobljenika. Kupio sam to pismo. Također sam našao i njegovu sablju, koju je u hitnji i jeku borbe ostavio negdje na polju, ali gravure i inicijali lijepo se vide još uvijek.
Na jednoj manjoj hrpi našao sam i sliku, koju je Chagall naslikao kad je bio u Tarantu.
Onu na kojoj smo M., ti i ja, prilikom mojeg preuzimanja zapovjedništva nad ''Kraljem''.
Znam da je to ista ta, jer na poleđini stoji posveta:

'' Dragom Arthuru, u znak zahvale što me ugostio u svom Tarantskom domu ''

Sjećaš li se tog dana? Ja ga pamtim, i to predobro.
Sjeli smo u kavanu preko puta, naručivši kavu koju nisam popio to jutro.
-Zašto je ta slika tako važna?- upitala me, dok sam buljio u posvetu.
-Zato jer ovjekovječava dan koji me doveo ovamo. A isto tako, i moje prijatelje, koji su sada daleko. I koje već dugo nisam vidio.
Tišina koja je nastala, bila je kao misa za moje dobre, ali daleke prijatelje.

Pogledala me na onaj način, i nasmiješila se. Dva reda blistavo-bijelih zubiju, i usne koje te drže u šahu kao od šale.

Kad sam se iduće jutro probudio, dočekala me s pismom u ruci.
Nisam shvatio o čemu se radi, ali pečat sam poznavao. Bio je to M.-ov pečat, zeelni vosak, na kojem je bio otisnut Fenderov Stratocaster.
Otvorio sam ga i počeo čitati. I zamalo se ugušio kavom koju mi je donijela.

''Svečano vas pozivamo na vjenčanje koje će se održati tog i to datuma...''
M. se ženi!!!!!
Očekuj i ti tako nešto uskoro, jer mi je Martynne rekla da anđeo koji je donio pismo nije htio ostati čak ni na kavi (Kako bezobrazno, dometnula je), pod isprikom da žuri na drugi karaj svijeta sa još jednom pozivnicom.
-Dušo, to nisu anđeli.
-A što su onda? Krila, platinaste loknice, bijele haljine? Znam kako anđeo izgleda.-dometnula je.
-To su Glasnici nebeske birokracije. Donose poštu ljudima koje obična pošta ne može naći taj tren.
-A zašto onda izgledaju KAO ANĐELI?-pogledala me upitno.
-To je uniforma. Većina njih zapravo i nema veze s anđelima, u privatnom životu su mačo tipovi, bajkeri, ili rastafarijanci sa dreadloksima.
-Ma daj, molim te. Što vi jedete na tom brodu? Ovo su opasne halucinacije, znaš.

Nasmijao sam se. Svašta su nam govorili, ali da smo na drogama, to je novo.
Ponovno mi je privukla pažnju svojim kretnjama, hodom i govorom kao u grofice.
Zamislio sam ju u svečanoj toaleti, i dodao sebe pored nje. Pozvat ću je kao pratilju na vjenčanje. Odvest ću je u Tarant.

Očekujem tvoj odgovor, jer trebamo se dogovoriti što ćemo kupiti kao poklon.

S iščekivanjem,

Arthur Constantyne