Dragi Villeine,
Sjedim na balkonu svoje hotelske sobe, gledam pučinu, bijela jedra naspram indigo plave pozadine, sa uljezima u liku otoka zeleno-smeđe boje, koji kao okvir određuju granicu mog pogleda, moje mašte.
Dim cigarete postojano se, i u neprekinutom nizu uzdiže, da bi se u visini očiju zapleo u nerazmrsivo klupko čiji konci nestaju na toplom zraku bez povjetarca.
Taj dim podsjetio me na dom.
Nemoguće je u dvjesto-tristo metara, koliko je potrebno od lokalne krčme do kuće, spriječiti cigaretu da potpuno izgori. Nemam ništa protiv njenog gorenja, sve dok je moguće povući više od dva dima prije nego dogori i postane čik. Ali, ne u Tarantu.
Posebno u ovim mjesecima, neposredno nakon Božića, kad sunce sija, ali sjeverac nemilice grize sve što se nadobudno, i zavarano tim istim suncem, nađe vani nezaštićeno dugim rukavima ili vunom.
Vidim i nebo nad gradom.
Masivne bijele tvrđave koje postojano plove, ne mareći za smrtnike koji uzdižu pogled ne bi li uhvatili koji oblak zanimljivog izgleda. Djeluju kao nesavladive prepreke, povezane i čvrste, ali svaki aeronautičar zna da su to samo priviđenja.
Oblaci nad rodnim gradom posljednji su pratioci na odlasku. Oni su zadnji stisak ruke dobrih prijatelja, posljednji bratski zagrljaj, zadnje riječi majke koja ti želi uspješan povratak.
Oni su i prvi koji te prepoznaju na povratku, kao i Odiseja njegov pas.
Kao da ti govore: Uđi, odmori se, stigao si kući.
Nostalgija me nagriza iznutra, kao i svakog sjevernjaka kad dođe na jug, i nakon one prve opijenosti, mamuran ali trijezan ustaje, i shvaća. Polako mu se čežnja probija kroz barijere alkoholnih izmaglica, i dovodi ga do ludila.
Ona je otišla u grad, kupuje stvari za put koji još dugo neće uslijediti.
Potpuno sam, i polako, kao da mi se ne da, odgađam objašnjenje da neću ostati. Ako želi biti samnom, morat će u Tarant. Jer ja se vraćam. Javit ću majci da pošalje brata do Doralla.
Dovest će ''Hobbita'', i zaplovit ću k domu.
''Kralj'' će sa remonta biti dopremljen izravno u Tarant, jer ja nemam još mjesec dana jake i duge živce.
Kažu da postoji ptica koja se izliježe iz jajeta samo kako bi poživjela dovoljno dugo da nađe grm koji obiluje dugim i oštrim bodljama. Tad se uvlači u njega, i dok ju trnje ubija i zabija se u tijelo i kosti, ona pjeva svoju prvu i posljednju pjesmu. Ta je pjesma najljepša i najtužnija na svijetu.
Ja znam jednu ljepšu, ali i tužniju.
Kad srce zapjeva i tuguje za domom, kad ti ne da spavati, ni jesti ni piti, ne da ti disati.
To je pjesma na koju ja trenutno plešem. Kao u Priči sa zapadne strane, dobri i loši momci zaplesat će jedan od svojih vratolomnih zajedničkih plesova, tren prije nego izvuku pištolje i međusobno se poubijaju.
Znaš taj osjećaj, zar ne?
Arthur Constantyne.
srijeda, 23. siječnja 2008.
utorak, 22. siječnja 2008.
Živimo u snu
Dragi Villeine,
Nemam ti što reći a da iz svake rečenice ne pršti sreća, i mir, koji sam napokon pronašao.
Uživam u Dorallu, šetajući tako gradom, kupujući trice i kućine, i sve ono što ti se u datom trenutku čini prijeko potrebnim, ako za ništa drugo, onda da ti popravi dan. I tako sam kupio jednu sliku, koja me navela da se sjetim Taranta. I tebe, i M.-a.
Sav tako zbigecan, ošišan i obrijan, sa šestomjesečnom plaćom u džepu, i ljepoticom pod rukom, ušetao sam u antikvarijat. Između pregršt prastarih stvari, pronašao sam nekoliko zanimljivih.
Sjećaš li se onog Valerija (valerije.blog.hr),
tipa koji je tvrdio da poznaje moju tetku, ali ispalo je da je to jedna sasvim drukčija tetka, jednog sasvim drukčijeg Arthura? Našao sam pismo koje je dobio od onog ruskog zarobljenika. Kupio sam to pismo. Također sam našao i njegovu sablju, koju je u hitnji i jeku borbe ostavio negdje na polju, ali gravure i inicijali lijepo se vide još uvijek.
Na jednoj manjoj hrpi našao sam i sliku, koju je Chagall naslikao kad je bio u Tarantu.
Onu na kojoj smo M., ti i ja, prilikom mojeg preuzimanja zapovjedništva nad ''Kraljem''.
Znam da je to ista ta, jer na poleđini stoji posveta:
'' Dragom Arthuru, u znak zahvale što me ugostio u svom Tarantskom domu ''
Sjećaš li se tog dana? Ja ga pamtim, i to predobro.
Sjeli smo u kavanu preko puta, naručivši kavu koju nisam popio to jutro.
-Zašto je ta slika tako važna?- upitala me, dok sam buljio u posvetu.
-Zato jer ovjekovječava dan koji me doveo ovamo. A isto tako, i moje prijatelje, koji su sada daleko. I koje već dugo nisam vidio.
Tišina koja je nastala, bila je kao misa za moje dobre, ali daleke prijatelje.
Pogledala me na onaj način, i nasmiješila se. Dva reda blistavo-bijelih zubiju, i usne koje te drže u šahu kao od šale.
Kad sam se iduće jutro probudio, dočekala me s pismom u ruci.
Nisam shvatio o čemu se radi, ali pečat sam poznavao. Bio je to M.-ov pečat, zeelni vosak, na kojem je bio otisnut Fenderov Stratocaster.
Otvorio sam ga i počeo čitati. I zamalo se ugušio kavom koju mi je donijela.
''Svečano vas pozivamo na vjenčanje koje će se održati tog i to datuma...''
M. se ženi!!!!!
Očekuj i ti tako nešto uskoro, jer mi je Martynne rekla da anđeo koji je donio pismo nije htio ostati čak ni na kavi (Kako bezobrazno, dometnula je), pod isprikom da žuri na drugi karaj svijeta sa još jednom pozivnicom.
-Dušo, to nisu anđeli.
-A što su onda? Krila, platinaste loknice, bijele haljine? Znam kako anđeo izgleda.-dometnula je.
-To su Glasnici nebeske birokracije. Donose poštu ljudima koje obična pošta ne može naći taj tren.
-A zašto onda izgledaju KAO ANĐELI?-pogledala me upitno.
-To je uniforma. Većina njih zapravo i nema veze s anđelima, u privatnom životu su mačo tipovi, bajkeri, ili rastafarijanci sa dreadloksima.
-Ma daj, molim te. Što vi jedete na tom brodu? Ovo su opasne halucinacije, znaš.
Nasmijao sam se. Svašta su nam govorili, ali da smo na drogama, to je novo.
Ponovno mi je privukla pažnju svojim kretnjama, hodom i govorom kao u grofice.
Zamislio sam ju u svečanoj toaleti, i dodao sebe pored nje. Pozvat ću je kao pratilju na vjenčanje. Odvest ću je u Tarant.
Očekujem tvoj odgovor, jer trebamo se dogovoriti što ćemo kupiti kao poklon.
S iščekivanjem,
Arthur Constantyne
Nemam ti što reći a da iz svake rečenice ne pršti sreća, i mir, koji sam napokon pronašao.
Uživam u Dorallu, šetajući tako gradom, kupujući trice i kućine, i sve ono što ti se u datom trenutku čini prijeko potrebnim, ako za ništa drugo, onda da ti popravi dan. I tako sam kupio jednu sliku, koja me navela da se sjetim Taranta. I tebe, i M.-a.
Sav tako zbigecan, ošišan i obrijan, sa šestomjesečnom plaćom u džepu, i ljepoticom pod rukom, ušetao sam u antikvarijat. Između pregršt prastarih stvari, pronašao sam nekoliko zanimljivih.
Sjećaš li se onog Valerija (valerije.blog.hr),
tipa koji je tvrdio da poznaje moju tetku, ali ispalo je da je to jedna sasvim drukčija tetka, jednog sasvim drukčijeg Arthura? Našao sam pismo koje je dobio od onog ruskog zarobljenika. Kupio sam to pismo. Također sam našao i njegovu sablju, koju je u hitnji i jeku borbe ostavio negdje na polju, ali gravure i inicijali lijepo se vide još uvijek.
Na jednoj manjoj hrpi našao sam i sliku, koju je Chagall naslikao kad je bio u Tarantu.
Onu na kojoj smo M., ti i ja, prilikom mojeg preuzimanja zapovjedništva nad ''Kraljem''.
Znam da je to ista ta, jer na poleđini stoji posveta:
'' Dragom Arthuru, u znak zahvale što me ugostio u svom Tarantskom domu ''
Sjećaš li se tog dana? Ja ga pamtim, i to predobro.
Sjeli smo u kavanu preko puta, naručivši kavu koju nisam popio to jutro.
-Zašto je ta slika tako važna?- upitala me, dok sam buljio u posvetu.
-Zato jer ovjekovječava dan koji me doveo ovamo. A isto tako, i moje prijatelje, koji su sada daleko. I koje već dugo nisam vidio.
Tišina koja je nastala, bila je kao misa za moje dobre, ali daleke prijatelje.
Pogledala me na onaj način, i nasmiješila se. Dva reda blistavo-bijelih zubiju, i usne koje te drže u šahu kao od šale.
Kad sam se iduće jutro probudio, dočekala me s pismom u ruci.
Nisam shvatio o čemu se radi, ali pečat sam poznavao. Bio je to M.-ov pečat, zeelni vosak, na kojem je bio otisnut Fenderov Stratocaster.
Otvorio sam ga i počeo čitati. I zamalo se ugušio kavom koju mi je donijela.
''Svečano vas pozivamo na vjenčanje koje će se održati tog i to datuma...''
M. se ženi!!!!!
Očekuj i ti tako nešto uskoro, jer mi je Martynne rekla da anđeo koji je donio pismo nije htio ostati čak ni na kavi (Kako bezobrazno, dometnula je), pod isprikom da žuri na drugi karaj svijeta sa još jednom pozivnicom.
-Dušo, to nisu anđeli.
-A što su onda? Krila, platinaste loknice, bijele haljine? Znam kako anđeo izgleda.-dometnula je.
-To su Glasnici nebeske birokracije. Donose poštu ljudima koje obična pošta ne može naći taj tren.
-A zašto onda izgledaju KAO ANĐELI?-pogledala me upitno.
-To je uniforma. Većina njih zapravo i nema veze s anđelima, u privatnom životu su mačo tipovi, bajkeri, ili rastafarijanci sa dreadloksima.
-Ma daj, molim te. Što vi jedete na tom brodu? Ovo su opasne halucinacije, znaš.
Nasmijao sam se. Svašta su nam govorili, ali da smo na drogama, to je novo.
Ponovno mi je privukla pažnju svojim kretnjama, hodom i govorom kao u grofice.
Zamislio sam ju u svečanoj toaleti, i dodao sebe pored nje. Pozvat ću je kao pratilju na vjenčanje. Odvest ću je u Tarant.
Očekujem tvoj odgovor, jer trebamo se dogovoriti što ćemo kupiti kao poklon.
S iščekivanjem,
Arthur Constantyne
nedjelja, 20. siječnja 2008.
Dorall i ona
Dragi Villeine,
Pušten sam iz jebene bolnice, nakon dva (2!) mjeseca stroge dijete i svih lijekova koje narodna i učena medicina poznaju. Poludio sam, naravno. Kao da je to nešto novo, reći ćeš. I imat ćeš pravo.
Prvo što sam učinio, bilo je da se raspitam za posadu. Pa sam navratio do prve krčme u luci, pod imenom ''Topnik''. Tamo sam naišao na cjelokupnu preživjelu posadu. Luq i Rocko su igrali pikado, dok su Koma i Capo popili, kako oni to kažu, Kišu Isusovu.
Bučno su reagirali kad su me ugledali, i razočarano izvrijeđali antibiotike zbog kojih ne mogu s njima nazdraviti. Cordi mi se rasplakao na ramenu, buncajući o ''Kralju'' koji je uništen. Upitno sam pogledao Rocka, koji je dobacio nešto poput ''Pusti ga, sere bezveze kad je pijan''.
Od Luqa sam saznao da je brod na remontu, i tako će ostati još mjesec dana. Oštećenja su teška, dodao je i pokazao mi službeni izvještaj admirala Flote.
Znam, odgovorih mu, te mu ostavih upute za narednih mjesec dana. Dao sam im mogućnost izbora, mogu ostati u garnizonu ili otići kući dok ih ne pozovem da se jave na dužnost. Luq mi je rekao da će on to srediti, da se ne brinem, i sve to što ti prvi časnici kažu kad im povjeriš neki zadatak.
Izašao sam van. TU je počelo sve zbog čega ti pišem ovo pismo, koje će biti poduže od uobičajenog.
Lijep dan, oko 10 ujutro, sunce u povojima jesenje izmaglice i pjev slavuja koji uporno oponašaju staccato iz ''Singing in the rain'' sa Genom Kellyem. Sve u svemu, dan za pamćenje.
Prošetao sam po gradu, odlučivši kupiti nešto odjeće, jer sam bio u svojoj poderanoj uniformi.
Ušao sam u dućan, odabravši smeđe tvid odijelo, crni kaput i cipele za šetnju. Kao pravi gospodin, nema šta. Ušao sam i u obljižnju knjižaru, gdje mi je za oko zapeo rijedak primjerak ''Na dan poput ovog'' Richarda Graysona.
Kupio sam ga, jer je simbolikom vezan za baš taj, današnji dan.
Ušao sam u bar, koji je odisao jednim od onih boemskih atmosfera.
Mnogo dima i alkohola, jazz i blues na starom gramofonu, barmen širine omanjeg tegljača i kronični pijanci-pustolovi za šankom.
Naručio sam konjak, i sjeo da pročitam knjigu.
Tad sam ju ugledao.
Sjedila je za stolom preko puta mojeg, vitkih nogu u elegantnim cipelama i dugom suknjom boje cimeta.
Imala je kaput tamno žute boje, kestenjasta kosa prosipala se po ramenima u valovima beskrajnog slapa.
Pogledala me svojim smeđim očima, i nasmiješila se.
Ja sam pozvao barmena, rekavši da odnese piće za njen stol.
Uskoro sam i sam sebe odnio za njen stol. Nagnula je glavu u gesti koja je dobravala da sjednem.
-Arthur Constantyne.-rekoh, pružajući ruku.
-Martynne.-ona odgovori, stavljajući svoju bijelu ruku u moju. Prislonih usne na cjelov, kao znak pristojnosti.
-Vi ste kapetan ''Kralja'', zar ne? Vidjela sam vašu sliku u novinama kad ste dolazili.
-Oh, molim vas, Arthur. Nisam navikao na formalnosti kad su u pitanju tako lijepe dame poput vas.
-Laskaš mi, Arthure. I ide ti.-primijetila je uz smiješak.- Jesi li za šetnju?
-Naravno, ukoliko me nećete smatrati samo dodatkom poput kišobrana ili šešira.
-Na TI smo, sjećaš se? Molim te, zovi me Martynne.
Izišli smo na ulicu, i krenuli prema rivi. Dorall je grad na moru, jedan od rijetkih koji su svoje stare zidine iskoristili kao turističku atrakciju. Na samoj rivi nalazi se Sveučilište, za koje kažu da ima najljepši pogled na zalazak sunca u Kandrahu.
Gledao sam stare gradske zgrade, sivo-bijeli kamen koji je izgradio čitavu kulturu tornjeva i zvonika. Kafiće i zlatarne koji su se ugnijezdili u podnožju velikih i skupih zgrada, zalagaonice i sumnjive veže koje su uokvirivale uličice i zakutke oko starijih dijelova grada.
Njezin otac je bio vlasnik tvornice tkanine, koja mu je donosila zaradu i ugled.
Ona nije voljela društvo u kojem su se kretale njezine prijateljice i vršnjakinje, takozvane klubove i plesnjake. Preferirala je osamljenija, manje poznata mjesta, prirodu i knjige.
Jako me podsjetila na nas dvojicu, prije Akademije i brodova.
Šetnje, filozofiranje, memoari i beskrajne kave... Privukla me inteligencijom i željom za razgovorom, sam način na koji je hodala i kretala se, zračio je gracioznošću i finoćom. A opet, bilo je u njoj duha koji je gorio žarom za znanjem i naprezanjem sivih stanica.
U šetnji mi je prošao dan. I odlučio sam se zaputitit u hotel, iznajmiti sobu sa pogledom na more i opustiti se kao nikad do tad.
To sam i učinio.
Negdje u snu, čuo sam kucanje. Otišao sam do vrata i otvorio. Ušla je, ostavljajući mnogo toga upitnog viseći u zraku. Kad sam ju htio upitati što radi ovdje, ušutkala me na njabolji mogući način. Proveli smo nezaboravnu noć zajedno. Nakon bolničkih plahti i hladnog gipsa, toplina tijela bila je naprosto preporod. Ne sjećam se kad sam zaspao, ali buđenje je bilo kao u filmu.
Topao zrak omotao me u svoj pokrivač, a sunčane zrake igrale su lovice sa zavjesama kraj otvorenog prozora. Miris kave i doručka natjerao me da otvorim oči.
Ona je stajala kraj prozora, u bijeloj spavaćici, okupana svjetlom i mirisom mora. Kao slika, stajala je nepomično.
-Dobro jutro, kapetane.-nasmiješila se, prilazeći mi.
-Dobro jutro.-odgovorih pospano. Utisnula mi je poljubac na usne, kao odgovor na moje neizgovoreno ''Jesi li stvarna?''
Sjeli smo za stol na balkonu, uz kavu i tost. Upalio sam cigaretu, i otpuhnuo dim. Gledala me zaljubljenim pogledom, ne skidajući oči s mene. Uzvratio sma joj pogled, a ona se zacrvenila.
Ponašali smo se kao djeca, neko vrijeme tako šuteći.
Dok ovo pišem, još ležim u njenom zagrljaju.
Nadam se da i ti možeš isto, stari moj.
S poštovanjem,
Arthur Constantyne
Pušten sam iz jebene bolnice, nakon dva (2!) mjeseca stroge dijete i svih lijekova koje narodna i učena medicina poznaju. Poludio sam, naravno. Kao da je to nešto novo, reći ćeš. I imat ćeš pravo.
Prvo što sam učinio, bilo je da se raspitam za posadu. Pa sam navratio do prve krčme u luci, pod imenom ''Topnik''. Tamo sam naišao na cjelokupnu preživjelu posadu. Luq i Rocko su igrali pikado, dok su Koma i Capo popili, kako oni to kažu, Kišu Isusovu.
Bučno su reagirali kad su me ugledali, i razočarano izvrijeđali antibiotike zbog kojih ne mogu s njima nazdraviti. Cordi mi se rasplakao na ramenu, buncajući o ''Kralju'' koji je uništen. Upitno sam pogledao Rocka, koji je dobacio nešto poput ''Pusti ga, sere bezveze kad je pijan''.
Od Luqa sam saznao da je brod na remontu, i tako će ostati još mjesec dana. Oštećenja su teška, dodao je i pokazao mi službeni izvještaj admirala Flote.
Znam, odgovorih mu, te mu ostavih upute za narednih mjesec dana. Dao sam im mogućnost izbora, mogu ostati u garnizonu ili otići kući dok ih ne pozovem da se jave na dužnost. Luq mi je rekao da će on to srediti, da se ne brinem, i sve to što ti prvi časnici kažu kad im povjeriš neki zadatak.
Izašao sam van. TU je počelo sve zbog čega ti pišem ovo pismo, koje će biti poduže od uobičajenog.
Lijep dan, oko 10 ujutro, sunce u povojima jesenje izmaglice i pjev slavuja koji uporno oponašaju staccato iz ''Singing in the rain'' sa Genom Kellyem. Sve u svemu, dan za pamćenje.
Prošetao sam po gradu, odlučivši kupiti nešto odjeće, jer sam bio u svojoj poderanoj uniformi.
Ušao sam u dućan, odabravši smeđe tvid odijelo, crni kaput i cipele za šetnju. Kao pravi gospodin, nema šta. Ušao sam i u obljižnju knjižaru, gdje mi je za oko zapeo rijedak primjerak ''Na dan poput ovog'' Richarda Graysona.
Kupio sam ga, jer je simbolikom vezan za baš taj, današnji dan.
Ušao sam u bar, koji je odisao jednim od onih boemskih atmosfera.
Mnogo dima i alkohola, jazz i blues na starom gramofonu, barmen širine omanjeg tegljača i kronični pijanci-pustolovi za šankom.
Naručio sam konjak, i sjeo da pročitam knjigu.
Tad sam ju ugledao.
Sjedila je za stolom preko puta mojeg, vitkih nogu u elegantnim cipelama i dugom suknjom boje cimeta.
Imala je kaput tamno žute boje, kestenjasta kosa prosipala se po ramenima u valovima beskrajnog slapa.
Pogledala me svojim smeđim očima, i nasmiješila se.
Ja sam pozvao barmena, rekavši da odnese piće za njen stol.
Uskoro sam i sam sebe odnio za njen stol. Nagnula je glavu u gesti koja je dobravala da sjednem.
-Arthur Constantyne.-rekoh, pružajući ruku.
-Martynne.-ona odgovori, stavljajući svoju bijelu ruku u moju. Prislonih usne na cjelov, kao znak pristojnosti.
-Vi ste kapetan ''Kralja'', zar ne? Vidjela sam vašu sliku u novinama kad ste dolazili.
-Oh, molim vas, Arthur. Nisam navikao na formalnosti kad su u pitanju tako lijepe dame poput vas.
-Laskaš mi, Arthure. I ide ti.-primijetila je uz smiješak.- Jesi li za šetnju?
-Naravno, ukoliko me nećete smatrati samo dodatkom poput kišobrana ili šešira.
-Na TI smo, sjećaš se? Molim te, zovi me Martynne.
Izišli smo na ulicu, i krenuli prema rivi. Dorall je grad na moru, jedan od rijetkih koji su svoje stare zidine iskoristili kao turističku atrakciju. Na samoj rivi nalazi se Sveučilište, za koje kažu da ima najljepši pogled na zalazak sunca u Kandrahu.
Gledao sam stare gradske zgrade, sivo-bijeli kamen koji je izgradio čitavu kulturu tornjeva i zvonika. Kafiće i zlatarne koji su se ugnijezdili u podnožju velikih i skupih zgrada, zalagaonice i sumnjive veže koje su uokvirivale uličice i zakutke oko starijih dijelova grada.
Njezin otac je bio vlasnik tvornice tkanine, koja mu je donosila zaradu i ugled.
Ona nije voljela društvo u kojem su se kretale njezine prijateljice i vršnjakinje, takozvane klubove i plesnjake. Preferirala je osamljenija, manje poznata mjesta, prirodu i knjige.
Jako me podsjetila na nas dvojicu, prije Akademije i brodova.
Šetnje, filozofiranje, memoari i beskrajne kave... Privukla me inteligencijom i željom za razgovorom, sam način na koji je hodala i kretala se, zračio je gracioznošću i finoćom. A opet, bilo je u njoj duha koji je gorio žarom za znanjem i naprezanjem sivih stanica.
U šetnji mi je prošao dan. I odlučio sam se zaputitit u hotel, iznajmiti sobu sa pogledom na more i opustiti se kao nikad do tad.
To sam i učinio.
Negdje u snu, čuo sam kucanje. Otišao sam do vrata i otvorio. Ušla je, ostavljajući mnogo toga upitnog viseći u zraku. Kad sam ju htio upitati što radi ovdje, ušutkala me na njabolji mogući način. Proveli smo nezaboravnu noć zajedno. Nakon bolničkih plahti i hladnog gipsa, toplina tijela bila je naprosto preporod. Ne sjećam se kad sam zaspao, ali buđenje je bilo kao u filmu.
Topao zrak omotao me u svoj pokrivač, a sunčane zrake igrale su lovice sa zavjesama kraj otvorenog prozora. Miris kave i doručka natjerao me da otvorim oči.
Ona je stajala kraj prozora, u bijeloj spavaćici, okupana svjetlom i mirisom mora. Kao slika, stajala je nepomično.
-Dobro jutro, kapetane.-nasmiješila se, prilazeći mi.
-Dobro jutro.-odgovorih pospano. Utisnula mi je poljubac na usne, kao odgovor na moje neizgovoreno ''Jesi li stvarna?''
Sjeli smo za stol na balkonu, uz kavu i tost. Upalio sam cigaretu, i otpuhnuo dim. Gledala me zaljubljenim pogledom, ne skidajući oči s mene. Uzvratio sma joj pogled, a ona se zacrvenila.
Ponašali smo se kao djeca, neko vrijeme tako šuteći.
Dok ovo pišem, još ležim u njenom zagrljaju.
Nadam se da i ti možeš isto, stari moj.
S poštovanjem,
Arthur Constantyne
ponedjeljak, 14. siječnja 2008.
Priča koju sam pokupio na putu do Taranta
Dok je ležao u krevetu, gledajući u strop,razmišljao je o tome što ga čeka. Prije deset godina otišao je iz Zagreba, provodeći vrijeme u vojarni u Njemačkoj. Dogurao je do čina poručnika, u izvidničkoj pukovniji. Sada,kad je takozvano ''bure baruta'' na Balkanu napokon puknulo po drugi put, intervencija Europske unije bila je neizbježna. Vojska Europske unije, oformljena neovisno od UN-a i NATO-a, poslana je da stvori tampon zonu između Nove Srbije i ostatka Balkana. Znao je da će ga poslati u Zagreb, jer govori hrvatski i poznaje grad. Zato je premješten u stožer divizije koja je zadužena za ratne operacije u Slavoniji i Sjevernoj Hrvatskoj.
Pogledao je na sat. Pola devet. Vlak kreće za dva sata.
Ustao je i obukao svečanu uniformu, maslinastozelene boje, i krenuo prema Aleji Hirschgarten, na istoku Muenchena, gdje ga čeka njegova divizija.
Nakon zamorne vožnje gradom, ušao je u kuću sa velikom plavom zastavom i zvijezdama nad vratima. Dežurni je ustao i salutirao, on odzdravi i krene hodnikom. Intendantura je bila prepuna papira i potvrda o zaduživanju opreme, pa je iza čitavog labirinta formulara i ljudi jedva pronašao Erika. Erik je bio njegov dugogodišnji prijatelj, koji mu je pomogao da se snađe u novoj okolini, prije deset godina.
-Pozdrav, prijatelju, kako si?-upita on.
Erik podigne glavu, pa ju, prepoznavši ga, opet spusti.
-Ide,ide. Imamo posla preko glave, jebala ih intervencija i vojni poslovi.-protisne, gledajući u papir.
-Moram zadužiti još jednu uniformu, za svaki slučaj. Znaš da je svašta moguće. Čuo sam da je pametnije biti pripremljen, jer tamo stvari baš i nisu najnormalnije.
-Da, istina.Evo ti potvrda, javi se Hanni u skladištu, pa navrati. Poslije idemo na pivo, jedno oproštajno.-reče Erik, ne podižući glavu.
-Hvala.-odgovori dok je uzimao potvrdu, te iziđe.
Cijeli njegov vod bio je premješten u stožer divizije, tako da je na ulici naletio na Lupa koji je upravo odvezao nekog generala u hotel preko puta.
-Lupo, stari, kako je?-upita ga.
-Ludo i nezaboravno, poručniče moj. Kamo ste naumili?-odgovori Lupo vireći iz Mercedesovog džipa.
-U skladište, a gdje drugdje. Da ne ideš i ti slučajno tamo?
-Slučajno? Ne bih rekao. Ali namjerno bi mogao.-odgovori Lupo, pokazujući mu da uđe.
Rotirno svjetlo službenog vojnog vozila priskrbilo im je lagani prolaz kroz gužvu višemilijunskog grada.
Hanna je stajala pokraj police sa torbama i kožnim remenjem,popisujući svaki komad,ispunjavajući evidencijski list brzinom munje.
Lupo ušeta, te joj posve nonšalantno gurne potvrdu pod nos.
-Molim te, požuri, draga, poručnik je rekao da je hitno.
-Reci mu da pričeka,nemam šest ruku.-odgovori ona.
-Sve i da imaš samo jednu,isto je.Vlak mu uskoro kreće.-bio je uporan.
Ona ga pogleda i nestane iza polica, te se uskoro vrati s uredno složenom uniformom.
-Imam posla.-reče,pruživši mu uniformu. On se tupavo nasmiješi, te izađe.
-Kamo, gospodine?-upita ulazeći u džip.
-Po Erika, pa nas vozi u Pivnicu.-odgovori on.
-Commandi !-poviče Lupo,oponašajući talijanskog karabinjera.
Pivnica, kultno mjesto među svim vojnicima u državi,bila je prepuna.Da li zahvaljujući tome što je bila blizu kolodvora ili samo tome što je piva bila jeftinija nego igdje drugdje u državi,nitko nije znao.Stroga vojnička pravila ovdje kao da nisu vrijedila.Nitko nije salutirao svojim nadređenima,jedino ako bi ušao general,što je bilo ravno tome da snijeg padne u lipnju.Vesela atmosfera i dobra glazba bile su dobitna kombinacija koja je,uz galone pive,vlasniku donosila ogromnu zaradu.
Sjeli su za stol u kutu,naručivši svaki po litru. Poručnik izvadi meko pakiranje cigareta, pripalivši jednu.
Lupo ustane uz ispriku da mora nekoga pozdraviti.Zagonetan smiješak na njegovom licu značio je žene ili novac.Gotovo je odlebdio u smjeru šanka.
Kad je piva stigla,Erik otpije gutljaj i pogleda ga u oči.
-Mathias.-zovne ga imenom,što je jako rijetko činio.
-Reci,stari moj.
-Znam da ti nije svejedno.Tamo više nemaš nikoga.Rodbina ti je u Italiji,brat ti je u Americi,samo Bog zna gdje su ti prijatelji,i ne razumijem što te muči.
-Kako znaš da me nešto muči?Ja sam skroz u redu.-odgovori Mathias hladnokrvno.
-Ne seri,znam da je nešto.-odvrati Erik.-Inače si bio normalan kad bi odlazio na bojište.Irak,Sierra Leone,uvijek miran i hladan.Sad si nervozan.Uplašen.Koji ti je kurac?
-Zamisli da odeš iz Muenchena,i nema te deset godina.Sve želiš zaboraviti,ostaviti iza sebe.I onda,kad se središ i zbrojiš,i život krene svojim tokom,pošalju te tamo.Da braniš narod koji više ne smatraš svojim narodom.-odgovori mu tiho i zamišljeno. Onda otpuhne kolutić dima,kao da otpuhuje tugu i sjetu iz sebe.-Samo to zamisli.
-Ti si sjeban,stari.Ne smiješ takav na frontu.-reče Erik zabrinuto.-Jebote,jel on normalan?-doda,gledajući prema šanku. Mathias pogleda,ne vjerujući onome što vidi.
Lupo je sjedio na samom šanku,puneći pištolj. Desetak metara od njega stajala je piramida čaša,iznad koje je stajala polica. Na njoj je stajala bačva pive,koju je on namjeravao probušiti metkom,i tako napuniti piramidu.
Jedini problem je bio u tome,osim što je gađao sam čep,što je to namjeravao učiniti iz prvog pokušaja,zavezanih očiju.
-Ovo je vrhunac svega.-zakljući Erik. Lupo kao da ga je čuo,na stol stavi tri tisuće eura.
-Ko se hoće kladit?-upita. Ljigavi Marcus,lokalni kladioničar,stavi novac pokraj Lupovog.
-Mnogo hvala,dobri gospodine.-reče Lupo,dok su mu stavljali povez.
Cijela Pivnica je utihnula. Lupo podigne pištolj,austrijski Glock,i zadrži dah.
Odjeknu hitac.Piva poteče niz piramidu.Gromoglasan aplauz raspara tišinu,a Lupo strgne povez i uzme novac.Ljigavom Marcusu pošalje poljubac,uzviknuvši:
-Piva za sve!
Na kolodvoru je bila gužva,mnogo vojnika i časnika punilo je vlak koji je čekao i njega.Erik ga zagrli,pruživši mu šteku cigareta.Bio je to crveni marlboro,otisnut vojnim žigom.
-Prijatelju,čuvaj se.Pamet u glavu i živce na led.
Zatim se odmakne par koraka i salutira.Mathias mu odvrati,a Erik se okrene na peti i odmaršira.
Ušao je u vlak i zauzeo mjesto u odjeljku prvog vagona,rezerviranog za časnike.
Raširio je primjerak Europaische Beobachtera,nezainteresirano čitajući članke.
Električna lokomotiva polako je ubrzavala,napuštajući kolodvor.Bacio je pogled na Pivnicu,prije nego su mu misli odlutale.Refleksno je pripalio cigaretu,uvlačeći dim u pluća.Ispuhnuo je nekoliko kolutova od dima,promatrajući kako nestaju nakon nekoliko trenutaka.
U odjeljak je ušao još jedan poručnik,kojeg je Mathias znao još sa Ratne akademije.Obojica su salutirali.
-Znači,Balkan?-upita Mathiasa.
-Da.Balkan.-rezignirano mu odgovori.
-Bio sam već tamo.Kao promatrač.Strašno.-reče poručnik,pobuđujući Mathiasovo zanimanje.
-Kakvo je stanje?Mislim,ozbiljno stanje,ne ove površne gluposti iz medija.-upita ga Mathias,pružajući mu novine.Poručnik pogleda naslovnicu,pa reče:
-Ma oni su ludi.To što Europa intervenira ne znači da će se stanje smiriti.Mislim,možda na vanjskom planu hoće,ali moral naroda je u podrumu.-reče,rukom opisujući krivulju u padu.
-Kako to misliš?
-Sjećaš se koliko se nade polagalo u ulazak u Uniju?Zemlja im je ionako bila u rasulu,ali ta nada u bolje sutra ih je držala na okupu.Kad je to ''bolje sutra'' postalo nedosanjani san,počelo je pucati po šavovima.Upravne jedinice su koliko-toliko u doticaju sa stvarnosti,ali narod živi u podrumima i bunkerima.Svaki grad ima svoju vojsku.Jedinstvena linija obrane ne postoji,bore se kako ih napadaju.Uglavnom se brane jer nemaju svijesti o zajedništvu.Nisu sposobni odbiti agresora i preći u napad.-tu je zastao,upalivši cigaretu.-Još ratuju starim oružjem.Tu i tamo se nađe neki moderniji primjerak,ali uz vatreno oružje,tu su noževi,sjekire,čekići,Molotovljevi kokteli.Prestrašno.
-Da.Prestrašno.-ponovi Mathias.Sjetio se Domovinskog rata,ljeta 1991.Slika i reportaža iz Slavonije i Dalmacije.Povorke izbjeglica,čiji su mnogi pripadnici završili i u njegovom starom kvartu.Tada su pobijedili jer su bili zajedno,znali su što žele.A kako će ovo proći?To nitko ne zna.Poslani su kao pomoćni savjetnici i jedinice za zaštitu civila.Stožer za ratne operacije u koji je premješten vjerojatno će osmišljati rute za evakuaciju. ''Jebote,mogli smo isto tako ostati i u Njemačkoj pa im telefonom sređivati vize za Uniju!'',pomisli.
Nije mogao vjerovati da ga to pogađa.Otišao je,kvragu,zašto mu se to opet vrti po glavi?
Gledao je kroz prozor,pa odlučio izaći na balkon.Ustao je,i obukao dugi maslinastozeleni vuneni kaput.Pozdravio je poručnika,koji je u međuvremenu nešto tipkao na svom laptopu.Izišao je na hodnik vagona,i uputio se prema kraju vlaka.Znao je da se tu negdje nalazi i njegov vod,ali on o njima nije brinuo.Trenutno su bili na dopustu,kako im je rekao prije polaska.Njihov desetnik,koji je igrom slučaja bio Čeh zaluđen Drugim svjetskim ratom,sada je preuzeo zapovjedništvo.Poznavajući svoje ljude,zapovijedao im koje će birtije obilaziti kad stignu.
Negdje u drugom vagonu od kraja,začuo je Čehov glas.
-Jebeno sranje!Opet!I opet!
-Daj se smiri,ili ćeš dobiti živčani slom.Kako su te uopće i pustili u vojsku,ti farmeru?-upitao ga je Helmut,rođeni Dresdenovac.
-Valjda nisu računali na to da ću izgubiti mjesečnu plaću na kartanju s tobom,eto kako.
Prije nije bilo tako,u Reichu nijedan vojnik nije časniku...
-Daj šuti!
-Glupane!
-Buuu!-orilo se iz vojničkih grla u odjeljku.
-Dosta nam je tih priča o jebenom Reichu,drži to za sebe,bolje ti je.-zaprijetio mu je Lupo.
-Ili što?-upita ga Čeh,stisnutih zubi.
-Ili ću te lansirati natrag u jebene Luhaczovice,otkud si i ispuzao.
-Ne diraj mi domovinu!Ubit ću te!-uzvikne Čeh.
-Nemaš ti muda,stari.
-Sranje...-prošapće Helmut.
Čeh je u malenom odjeljku preskočio dvojicu,a na Lupa je nasrnuo šakom.Pogodio ga je točno u nos,na što je Lupo zakopao čizmu ravnio u Čehovo međunožje.Čeh se savijao od boli,a Lupo od smijeha.
-Tol'ko o tome da nema muda.-doda kroz smijeh.-Pitam se što ga onda boli!
-Sreća vaša da ste na dopustu.-reče Mathias otvarajući vrata.
-Gospodine poručniče!-povikaše u glas,uz salutiranje.
-Lupo,balkon.-reče Mathias,i krene.
Izišli su na balkon zadnjeg vagona,gledajući u krajolik koji je vlak ostavljao iza sebe.
Mathias se nasloni na ogradu,pripalivši cigaretu.
-Lupo,trebam jednu uslugu.-reče.
-Naravno,recite.-odgovori Lupo.
-Nađi mi ovog čovjeka kad stignemo.-reče,pružajući mu papirić s imenom i adresom.
Otvorio je oči.Strop je još na mjestu,pomisli.OK.Ajmo polako na noge.
Ustao je,i otvorio prozor.Sa jednog od susjednih balkona treštala je Dinamova himna.
Sjetio se tih dana.Sjetio se i njega.Profila ubojice,očiju nemirnih,ali umornih.Kape koju je uvijek nosio.Gdje je,pitao se.Što radi?I ono najbitnije,što je htio više od svega,je li živ?
Pogledao je prema staroj plutenoj ploči na zidu.Ta slika...Njih dvojica,u toj istoj sobi,prije dosta godina.Nasmijani i opušteni.Podigao je slušalicu i okrenuo broj.Zvonilo je.I zvonilo.
-Halo?-reče ženski glas.
-Sven je.Daj mi Mislava.
-Odmah.Mislav,diži se,Sven te treba-čulo se s druge strane slušalice.
-Da?-reče glas.
-Ja sam.Daj mi pošalji izvještaj iz Slavonskog broda.Onaj od noćas.Moram ga pripremit za večerašnje izdanje.
-OK,samo da vidim gdje je taj prokleti papir.-komešanje papira iz slušalice.Okrenuo je očima i pripalio cigaretu.Želudac mu je napravio salto.Cigareta ne ide na prazan želudac i alkoholom dehidrirano grlo.Jebe mi se,pomisli nakratko.
Šuštanje je zamrlo.
-Evo ga,tu je.Jesi doma ili si u redakciji?
-Doma sam.Dođi,zajedno ćemo to obavit.-reče Sven i spusti slušalicu.
Izišao je iz sobe i krenuo prema kuhinji.Tražio je Anu.Tražio ju je u kuhinji,sobi,na balkonu,na hodniku.Kako se neko može izgubiti u 75 m2 stambenog prostora,pitao se.
Ana je izletjela iz kupaonice,i uputila prema vratima.
-Hellllooooooooo!!!!!!!!-povikne Sven.
-Aaaaaaaa!!!!!!!!-vrisne Ana,uz spazmično trzanje.-Prepao si me,majmune.Mislila sam da ćeš spavat do 2,sinoć si se napio k'o zemlja.
-Do 2?Koliko je sad sati?
-Pol devet.Žurim na plac,mali.Ajde bok!-poljubi ga i iziđe iz stana.Zatim se vrati samo da bi rekla:-Daj se obuci,zima je.
Točno to je i napravio.Zapravo,obuukao se malo pretoplo za nekoga tko ostaje u stanu,pa odlučio ipak otići na kavu.Gdje su jebeni ključevi? Opet ih je negdje zametnuo.
Izvadio je mobitel iz džepa,i napisao kratak sms.''Dođi u Limun'',glasila je poruka. Otipkao je Mislavov broj,i izašao.
Volio je kvart po zimi.Ne onoj snježnoj i bezbojnoj,već ovoj,koja je po svemu sudeći,još u povojima.Ili jebeno flertuje sa jeseni,pomisli Sven.Sunce,i listovi na stablima sa kojih su davno trebali pasti.Pogledao je pred sebe,prema Mislavovoj zgradi.Pogled mu je odlutao prema desnom kraju zgrade,i prozoru na petom katu.Tu je živio.Jednom davno.Ali ga već dugo nema.
To je bio sjeverni bedem,prva linija,sjetio se svih dječjih maštarija i pizdarija.Sad više nije.Kurac,već odavno nije.Okrenuo je glavu.
Limun je bio pun,no sreća da poznaje vlasnika,najvjerniji gost mu je već 10 godina.Svaki put kad bi došao,sjetio se svih zajedničkih trenutaka.One večeri,kad ga je prvi put zvao nakon svađe.I kad ga je htio prebit kod Undergrounda.Bio je pijan.I zato mu je Sven sve oprostio.Uspomena je bilo puno.Razmišljao je o tome da ih stavi na papir.Ali nikad nije.Obezvrijedio bi ih.
Dobio je mjesto s lijeve strane kafića.Naručio je kavu s mlijekom.I čašu vode,obavezno.
Gledao je kroz prozor,dok se dim cigarete ocrtavao na sunčanim zrakama.Cijeli kafić brujao je o ratu,o vijestima i događajima.Svi su znali da je on ratni reporter,ali nisu ga ništa pitali.Smatrali su da je sve što je mislio reći,već napisao.I nisu vidjeli razloga da ga zamaraju takvim pitanjima.On sam mislio je da je to razlog.Ako i nije,neće se previše zamarati oko toga.Kava je stigla.
Pred Limunom,vojni džip njemačkih registarskih oznaka,mirno je stajao.Savršeno normalno,Lupo je uzeo motorolu u ruku i podnio izvještaj.
-Kafić sa plavim stolcima,imena nema nigdje,a o neonskoj reklami da i ne govorim.
-Primljeno.-začuo se glas s druge strane.
-Ali barem je još u istom kvartu.Prijem.-Lupo odloži motorolu,i pokrene džip.Uz dim i škripu guma,nestao je.
Iskrcali su se na Glavnom kolodvoru u Zagrebu,u petak navečer.Nakon što je izvršeno prebrojavanje,potrpani su u kamione i prevezeni u vojarnu.Taj čitavi vikend su dobili slobodan.
Htio je baciti pogled iz kamiona,ali nije uspio.Nije znao u kojoj su vojarni točno smješteni.Uskoro je saznao.I to tako što je ugledao tablu koja mu je djelovala jako poznato.''VOJARNA CROATIA'',pisalo je.Sjećanja su mu navrla u glavu,znao je što leži malo zapadnije od vojarne.Znao je što ga čeka,i što ga zove.Ali to nije pokazao,disciplina i trening živaca koji su ga čvrsto držali već 10 godina,nisu namjeravali popustiti.Izvana je izgledao potpuno isto kao i njegovi vojnici,umorno i mrzovoljno.Ali unutra... Lom.Uzbuđenje,leptirići u trbuhu,glupo hihotanje,totalni kaos.
Njegovi vojnici otišli su u kafić preko puta,i popili skoro sve.
On je spavao.Nije mu bilo ni do čega.
U subotu ujutro,mamurni Čeh došao je podnijeti izvještaj o Lupovom izbivanju.Još je bio prepijan da bi se sjetio da je taj vikend slobodan.
Točno kad je počeo zahtijevati strijeljanje za dezertere,motorola počne krčati jako neugodnim zvukovima.To je bio Lupo.
Mathias izbaci Čeha iz sobe.
Vrata kafića su se otvorila,propuštajući unutra svježi zrak,i još par ljudi.Onaj koji je ušao zadnji,zatvorio je vrata.Pogledao je po kafiću.
Sven podigne pogled sa svojih novina,i ugleda nešto što ne bi trebalo biti tamo.To nešto bilo je zeleno,i napravljeno od vune.Točnije,bio je kaput.Po ukupnom dojmu,vojnički.Na kaputu su se nalazile oznake poručnika Europske armije.A kaput se nalazio na čovjeku koji je gledao prema njemu.Sven ga je pogledao u oči.Čovjek je krenuo prema njemu,i zastao kraj šanka da bi naručio.Udobno je sjeo za Svenov stol.
-Matija?-reče Sven.
Ruka mu zadrhti.
Srce je stalo s kucanjem.
Da bi zatim počelo tući,kao topovi zadnjih par dana.Nije znao što bi rekao.
Kvragu,obojica su šutjeli.Gledali su se dobrih pet minuta,a onda mu je Matija pružio ruku.Sven ju prihvati.
-I,kako si?-upita Matija.
-Kako sam?Pa,dobro,s obzirom na to što je rat i ne znam gdje mi je glava od posla,što Mislav OPET kasni,i što mi se najbolji frend nije javio već 10 JEBENIH GODINA!!
Gdje si bio,idiote?Zašto se ne javljaš,znaš li kako je svaki dan ustajati ujutro i pitati se jesi li živ,gdje si,kako si?Svaki kutak kvarta nosi sjećanje na neki događaj,i svako to sjećanje boli,hvala što si primijetio,a ti me pitaš KAKO SAM?!-vikne Sven.
-A kaj da te pitam?Misliš da je meni bilo jebeno?Nisam se javio jer sam bio uvjeren da si zbrisao van države,ustvari,zadnje kaj znam o tebi je da si bio na Jazz akademiji u Grazu,ili Beču,ili gdje već?-reče mu Matija.
-To je bilo prije 5 godina,idiote!
-Nisam znao.Stvarno mi je žao.Mislio sam da je sve to prošlost.
-Što to?-upita Sven,ne shvaćajući.
-Sve ovo.Kvart,Limun...Vas dvojica.Htio sam zaboraviti.-reče Matija.
-Kako?Što?Čekaj malo,ne kuž...TI MAJMUNE JEDAN GLUPI!ZABORAVITI?JESI TI NORMALAN?!Sve što je bilo,i što se dogodilo.svaki suret,svaka kava,spomenemo te barem jednom,a ti bi ZABORAVIO?!-poviče Sven povrijeđeno.
Kuhalo mu je u glavi.Kuhalo mu je i u duši.Jel on to dobro čuo,pitao se.
Kako ima obraza to izgovoriti?
Pogledao ga je u oči.I tada je shvatio
Matijine oči nisu više imale onaj dječački sjaj.Nestao je.Zaboravljen i napušten,na svim bojištima diljem svijeta.Sažalio se.Zaboljelo ga je,kao što nije nikad do sad.Čak ni kad je otišao.
Spoznao je da to nije onaj isti Matija.
Nakon poziva,primio je poruku na mobitelu.Obukao se,i na brzinu doručkovao.-Idem do Limuna!-viknuo je Petri,koja je bila u sobi.Izjurio je iz stana,i stuštio se niz stepenice.
Do Limuna je praktički doletio.Ušao je.I skoro pao u nesvijest.Imao je slab vid,ali ovo je očito bila greška u mozgu.Ma nemoguće,pomisli dok je polako prilazio stolu.
-Hej,Mike.-reče Sven.
-Ti.TI...jooj,budalo.Aaaaaaa-niz neartikuliranih zvukova koje je Mislav ispuštao izazvali su čuđenje za stolom.
-Bok,Mislav.-reče Matija.-Sjedni.
-Molim te,reci mi da to nije on.-reče Mislav Svenu.
-To nije on.-potvrdi Sven.Zatim se sva trojica nasmijaše.
-Neću te pitati gdje si bio ni što si radio,ni zašto se pobogu nisi javio,jer ne želim kvariti trenutak.-puži mu ruku,i reče:
-Dobrodošao.
Matija mu zahvali, i razgovor poteče. Tekao je u svim smjerovima, vrludajući poput rijeke misli i sjećanja koja ga je stvarala. Nailazio je na brane i uske rukavce, sudarajući se s osjećajima i mišljenjima trojice sugovornika. U jednom trenutku je čak i zamro. Zamijenila ga je rijeka alkohola koja je potekla , obilježavajući ovaj susret koji se odigrao u sličnoj maniri deset godina ranije.
Smijali su se, kao i tad.
Svađali se,kao i tad.
Plakali su, kao i taj dan, prije deset dugih,bolnih godina.
U utorak ujutro, Sven je otvorio novine, u čijem uređivanju ovih dana nije sudjelovao. Uzeo je slobodno da sva trojica zajedno provedu dane koji su bili pred njima.
Nešto ga je uznemirilo. Natjeralo ga je da stane kao ukopan. Cigareta mu je ispala iz usta, kao da pokazuje da joj je mjesto na podu.
''U ponedjeljak, na području Slavonskog broda, došlo je do oružanog sukoba Europske armije i agresora. Sukob je iniciran od strane agresora koji je, pri likvidaciji lokalnih zarobljenika, zatečen dolaskom E. Armije, otvorio vatru. Smrtno je stradalo je 7 pripadnika Četvrte divizije, uključujući i poručnika Mathiasa K., koji su ubijeni pri pokušaju oslobođenja zarobljenika. Tkođer, stradali su i...''
Tu je prestao čitati. Riječi poput ''smrtno stradali'' i ''ubijeni'' stalno su mu navirali u mozak. Odbacio je novine.
Vani, vjetar je puhao i nosio sve pred sobom. Ali sunce je sjalo. I bolje, pomisli.On nikad nije volio kišu. Nadam se da je otišao sa suncem na nebu.
Krenuo je prema svojoj zgradi, usput tražeći ključeve, koje je opet negdje zametnuo.
Pogledao je na sat. Pola devet. Vlak kreće za dva sata.
Ustao je i obukao svečanu uniformu, maslinastozelene boje, i krenuo prema Aleji Hirschgarten, na istoku Muenchena, gdje ga čeka njegova divizija.
Nakon zamorne vožnje gradom, ušao je u kuću sa velikom plavom zastavom i zvijezdama nad vratima. Dežurni je ustao i salutirao, on odzdravi i krene hodnikom. Intendantura je bila prepuna papira i potvrda o zaduživanju opreme, pa je iza čitavog labirinta formulara i ljudi jedva pronašao Erika. Erik je bio njegov dugogodišnji prijatelj, koji mu je pomogao da se snađe u novoj okolini, prije deset godina.
-Pozdrav, prijatelju, kako si?-upita on.
Erik podigne glavu, pa ju, prepoznavši ga, opet spusti.
-Ide,ide. Imamo posla preko glave, jebala ih intervencija i vojni poslovi.-protisne, gledajući u papir.
-Moram zadužiti još jednu uniformu, za svaki slučaj. Znaš da je svašta moguće. Čuo sam da je pametnije biti pripremljen, jer tamo stvari baš i nisu najnormalnije.
-Da, istina.Evo ti potvrda, javi se Hanni u skladištu, pa navrati. Poslije idemo na pivo, jedno oproštajno.-reče Erik, ne podižući glavu.
-Hvala.-odgovori dok je uzimao potvrdu, te iziđe.
Cijeli njegov vod bio je premješten u stožer divizije, tako da je na ulici naletio na Lupa koji je upravo odvezao nekog generala u hotel preko puta.
-Lupo, stari, kako je?-upita ga.
-Ludo i nezaboravno, poručniče moj. Kamo ste naumili?-odgovori Lupo vireći iz Mercedesovog džipa.
-U skladište, a gdje drugdje. Da ne ideš i ti slučajno tamo?
-Slučajno? Ne bih rekao. Ali namjerno bi mogao.-odgovori Lupo, pokazujući mu da uđe.
Rotirno svjetlo službenog vojnog vozila priskrbilo im je lagani prolaz kroz gužvu višemilijunskog grada.
Hanna je stajala pokraj police sa torbama i kožnim remenjem,popisujući svaki komad,ispunjavajući evidencijski list brzinom munje.
Lupo ušeta, te joj posve nonšalantno gurne potvrdu pod nos.
-Molim te, požuri, draga, poručnik je rekao da je hitno.
-Reci mu da pričeka,nemam šest ruku.-odgovori ona.
-Sve i da imaš samo jednu,isto je.Vlak mu uskoro kreće.-bio je uporan.
Ona ga pogleda i nestane iza polica, te se uskoro vrati s uredno složenom uniformom.
-Imam posla.-reče,pruživši mu uniformu. On se tupavo nasmiješi, te izađe.
-Kamo, gospodine?-upita ulazeći u džip.
-Po Erika, pa nas vozi u Pivnicu.-odgovori on.
-Commandi !-poviče Lupo,oponašajući talijanskog karabinjera.
Pivnica, kultno mjesto među svim vojnicima u državi,bila je prepuna.Da li zahvaljujući tome što je bila blizu kolodvora ili samo tome što je piva bila jeftinija nego igdje drugdje u državi,nitko nije znao.Stroga vojnička pravila ovdje kao da nisu vrijedila.Nitko nije salutirao svojim nadređenima,jedino ako bi ušao general,što je bilo ravno tome da snijeg padne u lipnju.Vesela atmosfera i dobra glazba bile su dobitna kombinacija koja je,uz galone pive,vlasniku donosila ogromnu zaradu.
Sjeli su za stol u kutu,naručivši svaki po litru. Poručnik izvadi meko pakiranje cigareta, pripalivši jednu.
Lupo ustane uz ispriku da mora nekoga pozdraviti.Zagonetan smiješak na njegovom licu značio je žene ili novac.Gotovo je odlebdio u smjeru šanka.
Kad je piva stigla,Erik otpije gutljaj i pogleda ga u oči.
-Mathias.-zovne ga imenom,što je jako rijetko činio.
-Reci,stari moj.
-Znam da ti nije svejedno.Tamo više nemaš nikoga.Rodbina ti je u Italiji,brat ti je u Americi,samo Bog zna gdje su ti prijatelji,i ne razumijem što te muči.
-Kako znaš da me nešto muči?Ja sam skroz u redu.-odgovori Mathias hladnokrvno.
-Ne seri,znam da je nešto.-odvrati Erik.-Inače si bio normalan kad bi odlazio na bojište.Irak,Sierra Leone,uvijek miran i hladan.Sad si nervozan.Uplašen.Koji ti je kurac?
-Zamisli da odeš iz Muenchena,i nema te deset godina.Sve želiš zaboraviti,ostaviti iza sebe.I onda,kad se središ i zbrojiš,i život krene svojim tokom,pošalju te tamo.Da braniš narod koji više ne smatraš svojim narodom.-odgovori mu tiho i zamišljeno. Onda otpuhne kolutić dima,kao da otpuhuje tugu i sjetu iz sebe.-Samo to zamisli.
-Ti si sjeban,stari.Ne smiješ takav na frontu.-reče Erik zabrinuto.-Jebote,jel on normalan?-doda,gledajući prema šanku. Mathias pogleda,ne vjerujući onome što vidi.
Lupo je sjedio na samom šanku,puneći pištolj. Desetak metara od njega stajala je piramida čaša,iznad koje je stajala polica. Na njoj je stajala bačva pive,koju je on namjeravao probušiti metkom,i tako napuniti piramidu.
Jedini problem je bio u tome,osim što je gađao sam čep,što je to namjeravao učiniti iz prvog pokušaja,zavezanih očiju.
-Ovo je vrhunac svega.-zakljući Erik. Lupo kao da ga je čuo,na stol stavi tri tisuće eura.
-Ko se hoće kladit?-upita. Ljigavi Marcus,lokalni kladioničar,stavi novac pokraj Lupovog.
-Mnogo hvala,dobri gospodine.-reče Lupo,dok su mu stavljali povez.
Cijela Pivnica je utihnula. Lupo podigne pištolj,austrijski Glock,i zadrži dah.
Odjeknu hitac.Piva poteče niz piramidu.Gromoglasan aplauz raspara tišinu,a Lupo strgne povez i uzme novac.Ljigavom Marcusu pošalje poljubac,uzviknuvši:
-Piva za sve!
Na kolodvoru je bila gužva,mnogo vojnika i časnika punilo je vlak koji je čekao i njega.Erik ga zagrli,pruživši mu šteku cigareta.Bio je to crveni marlboro,otisnut vojnim žigom.
-Prijatelju,čuvaj se.Pamet u glavu i živce na led.
Zatim se odmakne par koraka i salutira.Mathias mu odvrati,a Erik se okrene na peti i odmaršira.
Ušao je u vlak i zauzeo mjesto u odjeljku prvog vagona,rezerviranog za časnike.
Raširio je primjerak Europaische Beobachtera,nezainteresirano čitajući članke.
Električna lokomotiva polako je ubrzavala,napuštajući kolodvor.Bacio je pogled na Pivnicu,prije nego su mu misli odlutale.Refleksno je pripalio cigaretu,uvlačeći dim u pluća.Ispuhnuo je nekoliko kolutova od dima,promatrajući kako nestaju nakon nekoliko trenutaka.
U odjeljak je ušao još jedan poručnik,kojeg je Mathias znao još sa Ratne akademije.Obojica su salutirali.
-Znači,Balkan?-upita Mathiasa.
-Da.Balkan.-rezignirano mu odgovori.
-Bio sam već tamo.Kao promatrač.Strašno.-reče poručnik,pobuđujući Mathiasovo zanimanje.
-Kakvo je stanje?Mislim,ozbiljno stanje,ne ove površne gluposti iz medija.-upita ga Mathias,pružajući mu novine.Poručnik pogleda naslovnicu,pa reče:
-Ma oni su ludi.To što Europa intervenira ne znači da će se stanje smiriti.Mislim,možda na vanjskom planu hoće,ali moral naroda je u podrumu.-reče,rukom opisujući krivulju u padu.
-Kako to misliš?
-Sjećaš se koliko se nade polagalo u ulazak u Uniju?Zemlja im je ionako bila u rasulu,ali ta nada u bolje sutra ih je držala na okupu.Kad je to ''bolje sutra'' postalo nedosanjani san,počelo je pucati po šavovima.Upravne jedinice su koliko-toliko u doticaju sa stvarnosti,ali narod živi u podrumima i bunkerima.Svaki grad ima svoju vojsku.Jedinstvena linija obrane ne postoji,bore se kako ih napadaju.Uglavnom se brane jer nemaju svijesti o zajedništvu.Nisu sposobni odbiti agresora i preći u napad.-tu je zastao,upalivši cigaretu.-Još ratuju starim oružjem.Tu i tamo se nađe neki moderniji primjerak,ali uz vatreno oružje,tu su noževi,sjekire,čekići,Molotovljevi kokteli.Prestrašno.
-Da.Prestrašno.-ponovi Mathias.Sjetio se Domovinskog rata,ljeta 1991.Slika i reportaža iz Slavonije i Dalmacije.Povorke izbjeglica,čiji su mnogi pripadnici završili i u njegovom starom kvartu.Tada su pobijedili jer su bili zajedno,znali su što žele.A kako će ovo proći?To nitko ne zna.Poslani su kao pomoćni savjetnici i jedinice za zaštitu civila.Stožer za ratne operacije u koji je premješten vjerojatno će osmišljati rute za evakuaciju. ''Jebote,mogli smo isto tako ostati i u Njemačkoj pa im telefonom sređivati vize za Uniju!'',pomisli.
Nije mogao vjerovati da ga to pogađa.Otišao je,kvragu,zašto mu se to opet vrti po glavi?
Gledao je kroz prozor,pa odlučio izaći na balkon.Ustao je,i obukao dugi maslinastozeleni vuneni kaput.Pozdravio je poručnika,koji je u međuvremenu nešto tipkao na svom laptopu.Izišao je na hodnik vagona,i uputio se prema kraju vlaka.Znao je da se tu negdje nalazi i njegov vod,ali on o njima nije brinuo.Trenutno su bili na dopustu,kako im je rekao prije polaska.Njihov desetnik,koji je igrom slučaja bio Čeh zaluđen Drugim svjetskim ratom,sada je preuzeo zapovjedništvo.Poznavajući svoje ljude,zapovijedao im koje će birtije obilaziti kad stignu.
Negdje u drugom vagonu od kraja,začuo je Čehov glas.
-Jebeno sranje!Opet!I opet!
-Daj se smiri,ili ćeš dobiti živčani slom.Kako su te uopće i pustili u vojsku,ti farmeru?-upitao ga je Helmut,rođeni Dresdenovac.
-Valjda nisu računali na to da ću izgubiti mjesečnu plaću na kartanju s tobom,eto kako.
Prije nije bilo tako,u Reichu nijedan vojnik nije časniku...
-Daj šuti!
-Glupane!
-Buuu!-orilo se iz vojničkih grla u odjeljku.
-Dosta nam je tih priča o jebenom Reichu,drži to za sebe,bolje ti je.-zaprijetio mu je Lupo.
-Ili što?-upita ga Čeh,stisnutih zubi.
-Ili ću te lansirati natrag u jebene Luhaczovice,otkud si i ispuzao.
-Ne diraj mi domovinu!Ubit ću te!-uzvikne Čeh.
-Nemaš ti muda,stari.
-Sranje...-prošapće Helmut.
Čeh je u malenom odjeljku preskočio dvojicu,a na Lupa je nasrnuo šakom.Pogodio ga je točno u nos,na što je Lupo zakopao čizmu ravnio u Čehovo međunožje.Čeh se savijao od boli,a Lupo od smijeha.
-Tol'ko o tome da nema muda.-doda kroz smijeh.-Pitam se što ga onda boli!
-Sreća vaša da ste na dopustu.-reče Mathias otvarajući vrata.
-Gospodine poručniče!-povikaše u glas,uz salutiranje.
-Lupo,balkon.-reče Mathias,i krene.
Izišli su na balkon zadnjeg vagona,gledajući u krajolik koji je vlak ostavljao iza sebe.
Mathias se nasloni na ogradu,pripalivši cigaretu.
-Lupo,trebam jednu uslugu.-reče.
-Naravno,recite.-odgovori Lupo.
-Nađi mi ovog čovjeka kad stignemo.-reče,pružajući mu papirić s imenom i adresom.
Otvorio je oči.Strop je još na mjestu,pomisli.OK.Ajmo polako na noge.
Ustao je,i otvorio prozor.Sa jednog od susjednih balkona treštala je Dinamova himna.
Sjetio se tih dana.Sjetio se i njega.Profila ubojice,očiju nemirnih,ali umornih.Kape koju je uvijek nosio.Gdje je,pitao se.Što radi?I ono najbitnije,što je htio više od svega,je li živ?
Pogledao je prema staroj plutenoj ploči na zidu.Ta slika...Njih dvojica,u toj istoj sobi,prije dosta godina.Nasmijani i opušteni.Podigao je slušalicu i okrenuo broj.Zvonilo je.I zvonilo.
-Halo?-reče ženski glas.
-Sven je.Daj mi Mislava.
-Odmah.Mislav,diži se,Sven te treba-čulo se s druge strane slušalice.
-Da?-reče glas.
-Ja sam.Daj mi pošalji izvještaj iz Slavonskog broda.Onaj od noćas.Moram ga pripremit za večerašnje izdanje.
-OK,samo da vidim gdje je taj prokleti papir.-komešanje papira iz slušalice.Okrenuo je očima i pripalio cigaretu.Želudac mu je napravio salto.Cigareta ne ide na prazan želudac i alkoholom dehidrirano grlo.Jebe mi se,pomisli nakratko.
Šuštanje je zamrlo.
-Evo ga,tu je.Jesi doma ili si u redakciji?
-Doma sam.Dođi,zajedno ćemo to obavit.-reče Sven i spusti slušalicu.
Izišao je iz sobe i krenuo prema kuhinji.Tražio je Anu.Tražio ju je u kuhinji,sobi,na balkonu,na hodniku.Kako se neko može izgubiti u 75 m2 stambenog prostora,pitao se.
Ana je izletjela iz kupaonice,i uputila prema vratima.
-Hellllooooooooo!!!!!!!!-povikne Sven.
-Aaaaaaaa!!!!!!!!-vrisne Ana,uz spazmično trzanje.-Prepao si me,majmune.Mislila sam da ćeš spavat do 2,sinoć si se napio k'o zemlja.
-Do 2?Koliko je sad sati?
-Pol devet.Žurim na plac,mali.Ajde bok!-poljubi ga i iziđe iz stana.Zatim se vrati samo da bi rekla:-Daj se obuci,zima je.
Točno to je i napravio.Zapravo,obuukao se malo pretoplo za nekoga tko ostaje u stanu,pa odlučio ipak otići na kavu.Gdje su jebeni ključevi? Opet ih je negdje zametnuo.
Izvadio je mobitel iz džepa,i napisao kratak sms.''Dođi u Limun'',glasila je poruka. Otipkao je Mislavov broj,i izašao.
Volio je kvart po zimi.Ne onoj snježnoj i bezbojnoj,već ovoj,koja je po svemu sudeći,još u povojima.Ili jebeno flertuje sa jeseni,pomisli Sven.Sunce,i listovi na stablima sa kojih su davno trebali pasti.Pogledao je pred sebe,prema Mislavovoj zgradi.Pogled mu je odlutao prema desnom kraju zgrade,i prozoru na petom katu.Tu je živio.Jednom davno.Ali ga već dugo nema.
To je bio sjeverni bedem,prva linija,sjetio se svih dječjih maštarija i pizdarija.Sad više nije.Kurac,već odavno nije.Okrenuo je glavu.
Limun je bio pun,no sreća da poznaje vlasnika,najvjerniji gost mu je već 10 godina.Svaki put kad bi došao,sjetio se svih zajedničkih trenutaka.One večeri,kad ga je prvi put zvao nakon svađe.I kad ga je htio prebit kod Undergrounda.Bio je pijan.I zato mu je Sven sve oprostio.Uspomena je bilo puno.Razmišljao je o tome da ih stavi na papir.Ali nikad nije.Obezvrijedio bi ih.
Dobio je mjesto s lijeve strane kafića.Naručio je kavu s mlijekom.I čašu vode,obavezno.
Gledao je kroz prozor,dok se dim cigarete ocrtavao na sunčanim zrakama.Cijeli kafić brujao je o ratu,o vijestima i događajima.Svi su znali da je on ratni reporter,ali nisu ga ništa pitali.Smatrali su da je sve što je mislio reći,već napisao.I nisu vidjeli razloga da ga zamaraju takvim pitanjima.On sam mislio je da je to razlog.Ako i nije,neće se previše zamarati oko toga.Kava je stigla.
Pred Limunom,vojni džip njemačkih registarskih oznaka,mirno je stajao.Savršeno normalno,Lupo je uzeo motorolu u ruku i podnio izvještaj.
-Kafić sa plavim stolcima,imena nema nigdje,a o neonskoj reklami da i ne govorim.
-Primljeno.-začuo se glas s druge strane.
-Ali barem je još u istom kvartu.Prijem.-Lupo odloži motorolu,i pokrene džip.Uz dim i škripu guma,nestao je.
Iskrcali su se na Glavnom kolodvoru u Zagrebu,u petak navečer.Nakon što je izvršeno prebrojavanje,potrpani su u kamione i prevezeni u vojarnu.Taj čitavi vikend su dobili slobodan.
Htio je baciti pogled iz kamiona,ali nije uspio.Nije znao u kojoj su vojarni točno smješteni.Uskoro je saznao.I to tako što je ugledao tablu koja mu je djelovala jako poznato.''VOJARNA CROATIA'',pisalo je.Sjećanja su mu navrla u glavu,znao je što leži malo zapadnije od vojarne.Znao je što ga čeka,i što ga zove.Ali to nije pokazao,disciplina i trening živaca koji su ga čvrsto držali već 10 godina,nisu namjeravali popustiti.Izvana je izgledao potpuno isto kao i njegovi vojnici,umorno i mrzovoljno.Ali unutra... Lom.Uzbuđenje,leptirići u trbuhu,glupo hihotanje,totalni kaos.
Njegovi vojnici otišli su u kafić preko puta,i popili skoro sve.
On je spavao.Nije mu bilo ni do čega.
U subotu ujutro,mamurni Čeh došao je podnijeti izvještaj o Lupovom izbivanju.Još je bio prepijan da bi se sjetio da je taj vikend slobodan.
Točno kad je počeo zahtijevati strijeljanje za dezertere,motorola počne krčati jako neugodnim zvukovima.To je bio Lupo.
Mathias izbaci Čeha iz sobe.
Vrata kafića su se otvorila,propuštajući unutra svježi zrak,i još par ljudi.Onaj koji je ušao zadnji,zatvorio je vrata.Pogledao je po kafiću.
Sven podigne pogled sa svojih novina,i ugleda nešto što ne bi trebalo biti tamo.To nešto bilo je zeleno,i napravljeno od vune.Točnije,bio je kaput.Po ukupnom dojmu,vojnički.Na kaputu su se nalazile oznake poručnika Europske armije.A kaput se nalazio na čovjeku koji je gledao prema njemu.Sven ga je pogledao u oči.Čovjek je krenuo prema njemu,i zastao kraj šanka da bi naručio.Udobno je sjeo za Svenov stol.
-Matija?-reče Sven.
Ruka mu zadrhti.
Srce je stalo s kucanjem.
Da bi zatim počelo tući,kao topovi zadnjih par dana.Nije znao što bi rekao.
Kvragu,obojica su šutjeli.Gledali su se dobrih pet minuta,a onda mu je Matija pružio ruku.Sven ju prihvati.
-I,kako si?-upita Matija.
-Kako sam?Pa,dobro,s obzirom na to što je rat i ne znam gdje mi je glava od posla,što Mislav OPET kasni,i što mi se najbolji frend nije javio već 10 JEBENIH GODINA!!
Gdje si bio,idiote?Zašto se ne javljaš,znaš li kako je svaki dan ustajati ujutro i pitati se jesi li živ,gdje si,kako si?Svaki kutak kvarta nosi sjećanje na neki događaj,i svako to sjećanje boli,hvala što si primijetio,a ti me pitaš KAKO SAM?!-vikne Sven.
-A kaj da te pitam?Misliš da je meni bilo jebeno?Nisam se javio jer sam bio uvjeren da si zbrisao van države,ustvari,zadnje kaj znam o tebi je da si bio na Jazz akademiji u Grazu,ili Beču,ili gdje već?-reče mu Matija.
-To je bilo prije 5 godina,idiote!
-Nisam znao.Stvarno mi je žao.Mislio sam da je sve to prošlost.
-Što to?-upita Sven,ne shvaćajući.
-Sve ovo.Kvart,Limun...Vas dvojica.Htio sam zaboraviti.-reče Matija.
-Kako?Što?Čekaj malo,ne kuž...TI MAJMUNE JEDAN GLUPI!ZABORAVITI?JESI TI NORMALAN?!Sve što je bilo,i što se dogodilo.svaki suret,svaka kava,spomenemo te barem jednom,a ti bi ZABORAVIO?!-poviče Sven povrijeđeno.
Kuhalo mu je u glavi.Kuhalo mu je i u duši.Jel on to dobro čuo,pitao se.
Kako ima obraza to izgovoriti?
Pogledao ga je u oči.I tada je shvatio
Matijine oči nisu više imale onaj dječački sjaj.Nestao je.Zaboravljen i napušten,na svim bojištima diljem svijeta.Sažalio se.Zaboljelo ga je,kao što nije nikad do sad.Čak ni kad je otišao.
Spoznao je da to nije onaj isti Matija.
Nakon poziva,primio je poruku na mobitelu.Obukao se,i na brzinu doručkovao.-Idem do Limuna!-viknuo je Petri,koja je bila u sobi.Izjurio je iz stana,i stuštio se niz stepenice.
Do Limuna je praktički doletio.Ušao je.I skoro pao u nesvijest.Imao je slab vid,ali ovo je očito bila greška u mozgu.Ma nemoguće,pomisli dok je polako prilazio stolu.
-Hej,Mike.-reče Sven.
-Ti.TI...jooj,budalo.Aaaaaaa-niz neartikuliranih zvukova koje je Mislav ispuštao izazvali su čuđenje za stolom.
-Bok,Mislav.-reče Matija.-Sjedni.
-Molim te,reci mi da to nije on.-reče Mislav Svenu.
-To nije on.-potvrdi Sven.Zatim se sva trojica nasmijaše.
-Neću te pitati gdje si bio ni što si radio,ni zašto se pobogu nisi javio,jer ne želim kvariti trenutak.-puži mu ruku,i reče:
-Dobrodošao.
Matija mu zahvali, i razgovor poteče. Tekao je u svim smjerovima, vrludajući poput rijeke misli i sjećanja koja ga je stvarala. Nailazio je na brane i uske rukavce, sudarajući se s osjećajima i mišljenjima trojice sugovornika. U jednom trenutku je čak i zamro. Zamijenila ga je rijeka alkohola koja je potekla , obilježavajući ovaj susret koji se odigrao u sličnoj maniri deset godina ranije.
Smijali su se, kao i tad.
Svađali se,kao i tad.
Plakali su, kao i taj dan, prije deset dugih,bolnih godina.
U utorak ujutro, Sven je otvorio novine, u čijem uređivanju ovih dana nije sudjelovao. Uzeo je slobodno da sva trojica zajedno provedu dane koji su bili pred njima.
Nešto ga je uznemirilo. Natjeralo ga je da stane kao ukopan. Cigareta mu je ispala iz usta, kao da pokazuje da joj je mjesto na podu.
''U ponedjeljak, na području Slavonskog broda, došlo je do oružanog sukoba Europske armije i agresora. Sukob je iniciran od strane agresora koji je, pri likvidaciji lokalnih zarobljenika, zatečen dolaskom E. Armije, otvorio vatru. Smrtno je stradalo je 7 pripadnika Četvrte divizije, uključujući i poručnika Mathiasa K., koji su ubijeni pri pokušaju oslobođenja zarobljenika. Tkođer, stradali su i...''
Tu je prestao čitati. Riječi poput ''smrtno stradali'' i ''ubijeni'' stalno su mu navirali u mozak. Odbacio je novine.
Vani, vjetar je puhao i nosio sve pred sobom. Ali sunce je sjalo. I bolje, pomisli.On nikad nije volio kišu. Nadam se da je otišao sa suncem na nebu.
Krenuo je prema svojoj zgradi, usput tražeći ključeve, koje je opet negdje zametnuo.
nedjelja, 13. siječnja 2008.
Buđenje
Dragi Villeine,
oprosti što se javljam ovako kasno, ali dogodile su se stvari koje su me spriječile u normalnom funkcioniranju. Odmah po dolasku na frontu, batorbijanski topovi su učinili svoje. Flota je desetkovana, mnogi od većih brodova su uništeni ili onesposobljeni u prva dva dana.
Sam ''Kralj'' je prošao sa tri velika oštećenja. Trećeg dana pogođeni smo u trup sa lijeve strane. Poginulo je sedmero ljudi, koji su se zatekli na bočnim topovima. Tada je i otkazao glavni pogonski motor, tako da smo ostali nepokretni u zraku, kao stvoreni za baražnu vatru neprijatelja.
Capo i Cordi su požurili na popravak pogona, ali naši topovi nisu bili dovoljni za obranu. ''Stari Mick'' je uništen pri pokrivanju našeg broda, a ''Marc 1'' i ''Marc 2'' su teže oštećeni. Tada smo primili udarac koji nas je ozbiljno uznemirio. Svi sustavi za komunikaciju su otkazali, ostali smo odsječeni od svijeta.
Iduči pogodak doživjeli smo dva dana kasnije. Naređeno mi je da povedem juriš na desni bok Batorbijanske flote.
Kad smo nadlijetali zračni prostor iznad planina Kordemma, nismo ni slutili su Batorbijanci zauzeli položaje u gudurama.
Izravan pogodak otkinuo nam je 70 % pramca,ubivši još 10 ljudi.
Ne znam kako smo preživjeli povratak u luku, ni tko nas je tamo doveo, jer sam i sam ranjen u oštećenju pramca. Ruka mi je probijena na nekoliko mjesta, preko oka imam ožiljak dužine pletače igle, a desna noga je slomljena oko gležnja. Rana na ruci se inficirala, tako da sam tjedan dana proveo u vručici i buncanju.
Jedino čega se sjećam je da sam naredio Luqu da započne sa evakuacijom posade ''Starog Micka''.
Po Capovoj priči, pogodak me odbacio na sredinu broda. Komma je dotrčao i odnio me u zaklon, a pramac se otkinuo i strmoglavio dolje.
Ali, ima i vedrija strana. Barem nisam vidio sav užas koji je nastao kad smo se probijali do luke nakon neuspjelog juriša.
Sad se oporavljam u valerijanskom gradu Dorallu. Bolnica me ubija u pojam, nemam pravo na posjetu, jedva sam prokrijumčario pero i papir da ti se javim. Pozdrav posadi ''Sna'', i njoj, naravno.
Paket još nisam primio, ali nastojat ću ga što bolje iskoristiti.
Tvoj prijatelj,
Arthur Constantyne
oprosti što se javljam ovako kasno, ali dogodile su se stvari koje su me spriječile u normalnom funkcioniranju. Odmah po dolasku na frontu, batorbijanski topovi su učinili svoje. Flota je desetkovana, mnogi od većih brodova su uništeni ili onesposobljeni u prva dva dana.
Sam ''Kralj'' je prošao sa tri velika oštećenja. Trećeg dana pogođeni smo u trup sa lijeve strane. Poginulo je sedmero ljudi, koji su se zatekli na bočnim topovima. Tada je i otkazao glavni pogonski motor, tako da smo ostali nepokretni u zraku, kao stvoreni za baražnu vatru neprijatelja.
Capo i Cordi su požurili na popravak pogona, ali naši topovi nisu bili dovoljni za obranu. ''Stari Mick'' je uništen pri pokrivanju našeg broda, a ''Marc 1'' i ''Marc 2'' su teže oštećeni. Tada smo primili udarac koji nas je ozbiljno uznemirio. Svi sustavi za komunikaciju su otkazali, ostali smo odsječeni od svijeta.
Iduči pogodak doživjeli smo dva dana kasnije. Naređeno mi je da povedem juriš na desni bok Batorbijanske flote.
Kad smo nadlijetali zračni prostor iznad planina Kordemma, nismo ni slutili su Batorbijanci zauzeli položaje u gudurama.
Izravan pogodak otkinuo nam je 70 % pramca,ubivši još 10 ljudi.
Ne znam kako smo preživjeli povratak u luku, ni tko nas je tamo doveo, jer sam i sam ranjen u oštećenju pramca. Ruka mi je probijena na nekoliko mjesta, preko oka imam ožiljak dužine pletače igle, a desna noga je slomljena oko gležnja. Rana na ruci se inficirala, tako da sam tjedan dana proveo u vručici i buncanju.
Jedino čega se sjećam je da sam naredio Luqu da započne sa evakuacijom posade ''Starog Micka''.
Po Capovoj priči, pogodak me odbacio na sredinu broda. Komma je dotrčao i odnio me u zaklon, a pramac se otkinuo i strmoglavio dolje.
Ali, ima i vedrija strana. Barem nisam vidio sav užas koji je nastao kad smo se probijali do luke nakon neuspjelog juriša.
Sad se oporavljam u valerijanskom gradu Dorallu. Bolnica me ubija u pojam, nemam pravo na posjetu, jedva sam prokrijumčario pero i papir da ti se javim. Pozdrav posadi ''Sna'', i njoj, naravno.
Paket još nisam primio, ali nastojat ću ga što bolje iskoristiti.
Tvoj prijatelj,
Arthur Constantyne
subota, 5. siječnja 2008.
Sad, kad su djevojke najljepše
Dragi Villeine,
Upravo sam primio poziv koji je kompletnu posadu doveo u stanje ludila.
Pozvani smo u Kandrah, jer su Batorbijanci prekršili primirje, i napali Valerijance.
Čitava flota sudjeluje u ofenzivi koja je zakazana u ponedjeljak. Moramo se javiti na dužnost do sutra u ponoć, kad ćemo dobiti naređenje i detaljne upute.
Momcima sam dao slobodno do sutra u 20 h, kad je dogovoreno vrijeme polaska. Dužnosti mojeg broda preuzet će M., koji će sa svojim ''Tolkienom'' obavljati plovidbenu praksu.
Nadalje, čuo sam da je rat još gori nego što je bio, kad smo se zgrožavali nad žrtvama i strahotama batorbijanskih dalekometnih topova, nad neljudskim ponašanjem njihovih trupa...
Moli Boga da se vratimo u komadu, jer nas čeka teška bitka za preživljavanje.
Pogađa me samo to što odlazim sad, kad su djevojke najljepše. Kad poput kraljica lebde nad ledeno-bijelim pokrivačem satkanim od snova, koji im se poput tepiha pruža ispred, da bi za njima opet zatvorio svoj put, pokazujući tako nemogućnost praćenja ovih divnih stvorenja.
Sad, kad im se kosa raspusti i zapleše oko njihovih lica, nježno rumenih na hladnom vjetru, koja mame poglede divljenja kod slučajnih prolaznika.
Koliko smo puta tako i mi stali, očarani i zavedeni ovim bićima iz bajki, najdaljih i najluđih snova?
Tarantske djevojke su najljepše zimi, kad su zabundane i samo dobrota i ljepota izlaze na vidjelo, tako da i ne pomisliš da njihovo savršenstvo posjeduje makar i jednu manu?
Samo se nadam da ću opet doći, i po posljednji put ove godine vidjeti ljepotu koju nose i pokazuju svakim korakom, svakim osmjehom, svakom kretnjom njihovih božanskih bića.
Odlazim, uz sunce za leđima, a tamom pred sobom.
Odlazim, bez ičega, osim nade u povratak.
Odlazim, ratom opravdati ove blagodati koje sam, čini mi se, predugo uživao.
Ukoliko dođe do najgoreg, znaj da sam otišao na velika vrata.
Tvoj brat,
Arthur Constantyne.
Upravo sam primio poziv koji je kompletnu posadu doveo u stanje ludila.
Pozvani smo u Kandrah, jer su Batorbijanci prekršili primirje, i napali Valerijance.
Čitava flota sudjeluje u ofenzivi koja je zakazana u ponedjeljak. Moramo se javiti na dužnost do sutra u ponoć, kad ćemo dobiti naređenje i detaljne upute.
Momcima sam dao slobodno do sutra u 20 h, kad je dogovoreno vrijeme polaska. Dužnosti mojeg broda preuzet će M., koji će sa svojim ''Tolkienom'' obavljati plovidbenu praksu.
Nadalje, čuo sam da je rat još gori nego što je bio, kad smo se zgrožavali nad žrtvama i strahotama batorbijanskih dalekometnih topova, nad neljudskim ponašanjem njihovih trupa...
Moli Boga da se vratimo u komadu, jer nas čeka teška bitka za preživljavanje.
Pogađa me samo to što odlazim sad, kad su djevojke najljepše. Kad poput kraljica lebde nad ledeno-bijelim pokrivačem satkanim od snova, koji im se poput tepiha pruža ispred, da bi za njima opet zatvorio svoj put, pokazujući tako nemogućnost praćenja ovih divnih stvorenja.
Sad, kad im se kosa raspusti i zapleše oko njihovih lica, nježno rumenih na hladnom vjetru, koja mame poglede divljenja kod slučajnih prolaznika.
Koliko smo puta tako i mi stali, očarani i zavedeni ovim bićima iz bajki, najdaljih i najluđih snova?
Tarantske djevojke su najljepše zimi, kad su zabundane i samo dobrota i ljepota izlaze na vidjelo, tako da i ne pomisliš da njihovo savršenstvo posjeduje makar i jednu manu?
Samo se nadam da ću opet doći, i po posljednji put ove godine vidjeti ljepotu koju nose i pokazuju svakim korakom, svakim osmjehom, svakom kretnjom njihovih božanskih bića.
Odlazim, uz sunce za leđima, a tamom pred sobom.
Odlazim, bez ičega, osim nade u povratak.
Odlazim, ratom opravdati ove blagodati koje sam, čini mi se, predugo uživao.
Ukoliko dođe do najgoreg, znaj da sam otišao na velika vrata.
Tvoj brat,
Arthur Constantyne.
srijeda, 2. siječnja 2008.
Pitam se...ali si ne odgovaram
Uredi
Čemu ovakav naslov, pitaš se, čitatelju? Pa iskren odgovor bio bi-NE ZNAM.Ne znam jer ne želim znati, ili sam jednostavno toliko glup da ne vidim to što me zanima?I to ne znam. Kao da mi je mozak podijeljen na dvije zaraćene i međusobno isključive strane.
Evo, dat ću ti primjer-
Kako se osjećaš?
Ne znam.
Zašto se tako,kako god to bilo,osjećaš?
Ne znam.
Jesi li zbunjen nekim nedavnim događajem?
Ne znam.
Jesi li ljut, ili tužan?
Ne znam. - i tako u nedogled.
Sigurno te zanima, čitatelju, koji mi je vrag da pišem ovakve gluposti?
Ne, neću ti opet odgovoriti isto, jer ovaj put naslućujem čemu ovo sve. Ne zamjeri sirotom autoru što ovaj težak put nastavlja ovako nedorečeno, ali neke stvari valja ostaviti i za kasnije.
Napose ovakve prirode.
Kakve prirode, pitaš se?
Psihoproblematične prirode, naturalizirane podvojene ličnosti, čije samo postojanje dovodi u pitanje humanost i suosjećajnost samog stvoritelja nečeg takvog, koji je, po svemu sudeći, vrlo bolestan čovjek. Ili, nije. Možda je samo malčice izgubljen u vremensko-prostornom kontinuumu, koji je pokazao tenzije da u svojem vrtlogu taloži razne vremenske otpatke, pa tako i njegovu kreaciju.
Samokritika? pitat ćeš.
Ne, nije. Sva sreća,to je samo zapažanje koje me dovodi do ludila, beskrajnog i bolesno bijelog poput Sibira, ukalupljenog poput Britanije, i nedostižnog poput mirne savjesti.Zašto bijelog i ukalupljenog, i kakve vražje veze savjest ima s tim?
1.) Zato, jer takve slike ostaju u mojoj glavi, kad Paranoični slikar poveče svojim kistom ludila, ispunjavajući platno svakojakim pizdarijama koje inače ne krote i ne sputavaju moj um. Moj modus operandi, da tako kažem.
2.) Takve, što njena priroda nalaže nedostižnost običnom smrtniku, koji uz pomoć svojih želja i potreba, ponekad nesvjesno, prlja i ocrnjuje njezinu bjelinu. Kao i slikarsko platno, gdje se trebaju nalaziti samo lijepe i oku ugodne stvari, a nemali broj puta naletiš, čitatelju, na takvu žvrljotinu, da ti se Bog smiluje!
I što sad, pitaš se, dok čitaš osobna razmišljanja jednog putnika, koji je svoj štap zamijenio kormilom, cipele za hodanje čizmama, kabanicu i šešir za kaput i vjetar u kosi, te se sad šepuri kao kakav paun sa vunenim repom, krijestom od tamno smeđe kose i krunom nebeskih hirova koje nazivaju vjetrom?
Ne znam, glasi odgovor, koji je, ne začudno, očekivan. Jer, da je imalo drukčiji, ne bi me tjerao na putovanja i zgode, na pisanje ovih dnevnika, i na kraju,
na postojanje.
Čemu ovakav naslov, pitaš se, čitatelju? Pa iskren odgovor bio bi-NE ZNAM.Ne znam jer ne želim znati, ili sam jednostavno toliko glup da ne vidim to što me zanima?I to ne znam. Kao da mi je mozak podijeljen na dvije zaraćene i međusobno isključive strane.
Evo, dat ću ti primjer-
Kako se osjećaš?
Ne znam.
Zašto se tako,kako god to bilo,osjećaš?
Ne znam.
Jesi li zbunjen nekim nedavnim događajem?
Ne znam.
Jesi li ljut, ili tužan?
Ne znam. - i tako u nedogled.
Sigurno te zanima, čitatelju, koji mi je vrag da pišem ovakve gluposti?
Ne, neću ti opet odgovoriti isto, jer ovaj put naslućujem čemu ovo sve. Ne zamjeri sirotom autoru što ovaj težak put nastavlja ovako nedorečeno, ali neke stvari valja ostaviti i za kasnije.
Napose ovakve prirode.
Kakve prirode, pitaš se?
Psihoproblematične prirode, naturalizirane podvojene ličnosti, čije samo postojanje dovodi u pitanje humanost i suosjećajnost samog stvoritelja nečeg takvog, koji je, po svemu sudeći, vrlo bolestan čovjek. Ili, nije. Možda je samo malčice izgubljen u vremensko-prostornom kontinuumu, koji je pokazao tenzije da u svojem vrtlogu taloži razne vremenske otpatke, pa tako i njegovu kreaciju.
Samokritika? pitat ćeš.
Ne, nije. Sva sreća,to je samo zapažanje koje me dovodi do ludila, beskrajnog i bolesno bijelog poput Sibira, ukalupljenog poput Britanije, i nedostižnog poput mirne savjesti.Zašto bijelog i ukalupljenog, i kakve vražje veze savjest ima s tim?
1.) Zato, jer takve slike ostaju u mojoj glavi, kad Paranoični slikar poveče svojim kistom ludila, ispunjavajući platno svakojakim pizdarijama koje inače ne krote i ne sputavaju moj um. Moj modus operandi, da tako kažem.
2.) Takve, što njena priroda nalaže nedostižnost običnom smrtniku, koji uz pomoć svojih želja i potreba, ponekad nesvjesno, prlja i ocrnjuje njezinu bjelinu. Kao i slikarsko platno, gdje se trebaju nalaziti samo lijepe i oku ugodne stvari, a nemali broj puta naletiš, čitatelju, na takvu žvrljotinu, da ti se Bog smiluje!
I što sad, pitaš se, dok čitaš osobna razmišljanja jednog putnika, koji je svoj štap zamijenio kormilom, cipele za hodanje čizmama, kabanicu i šešir za kaput i vjetar u kosi, te se sad šepuri kao kakav paun sa vunenim repom, krijestom od tamno smeđe kose i krunom nebeskih hirova koje nazivaju vjetrom?
Ne znam, glasi odgovor, koji je, ne začudno, očekivan. Jer, da je imalo drukčiji, ne bi me tjerao na putovanja i zgode, na pisanje ovih dnevnika, i na kraju,
na postojanje.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
