utorak, 22. travnja 2008.

Draga S.,



Ovo pismo je za tebe, jer si me tako lijepo zamolila da napokon napišem nešto.

Želim ti pisati o jednoj osobi koja mi je uljepšala i začinila zadnja tri tjedna jednoličnog mladog života u predgrađu.

Malo je niža od mene, ali je u mojim očima vrlo visoko. Za sebe tvrdi da nije ništa posebno, i naziva me lažovom kad joj se kunem u suprotno. Neki će reći da je zgodna, ja kažem da je najljepša na svijetu- za mene, naravno.

Znaš i sama da sam po prirodi čudljiv i lako planem, ali kad ona zatrepće svojim divnim okicama, normalan čovjek gubi svaku vezu s mozgom, i kao da ustavlja pamet kad začuje njeno ime.

Poznavajući kritičnost tvog pravnog uma, nazvat ćeš me zaljubljenom budalom, a ovo pismo, skladno tome, naklapanjima zaljubljene budale. I bit ćeš više nego u pravu.

Jer uvjeren sam (sad, jel uvjeren mozak ili srce, ne znam) da je ona ta o kojoj sam ti pričao kad bi se sreli na kavi u onom malenom kafiću u koji zajedno nismo već dugo otišli.

Zaljubljen sam i vrlo se dobro osjećam, pa te molim da ovom prilikom kažeš Villeinu da dolazim doma i krećem za nekih 5 dana od primitka ovog pisma.

Nemoj zamjeriti ako ovo pismo ne nosi obilježja kićenih izraza i velikih sanjarskih rečenica, kao sva prijašnja, ali razlog je tome taj što sam ovo pismo htio sačuvati (kao i svoje živce) od tvoje kritike i kirurški preciznog raščlanjivanja svake pojedine riječi.

Uglavnom, to je sve od mene, više o tom kad se vidimo.



Uvijek tvoj,



Arthur Constantyne.



P.S. ako se ona dokopa ovog pisma, za nju je ova poruka-VOLIM TE